Jednostavna disalica je dovoljna za uživanje na grebenima.
Bez rubova, gotovo sferni, da bi iskoristili prednosti struja, šuplji iznutra da lebde, i s kožom tvrdom kao ebanovina koja štiti sjemenke, kokosi su istinski visoko konstruirani brodovi, sposobni za plovidbu, vučeni nevidljivim pokretnim trakama mora , hiljade i hiljade milja, cijeli okean ako bi nastao, prije nego što se slegne i ukorijeni u naizgled neplodnom pijesku ko zna koje plaže. Gledam malo deblo, jedva četiri inča, koje izlazi iz ovog kokosa. Odakle će doći? Bora Bora...Havaji...Akapulko? Gledajući sudbinu ove palme, na plaži ružičastih tonova malog polinezijskog ostrva, nalazim ubedljive razloge zašto mi ne smeta da budem kokos u navodnoj sledećoj reinkarnaciji.
Davno, samo nekoliko dana zapravo, ali oni već pripadaju drugom životu, ne bi mi palo na pamet da razmišljam u ovim terminima. Naravno, ne bih ni zamislio da će se ajkule plašiti čivave, niti da će muzika ukulele, u velikim dozama, zvučati tako božićno –pomaže klima u avionu Air Tahiti Nui –, čak ni to što je zemlja ovog ostrva po kojem sada hodam, idilična kao dječji crtež, u stvarnosti bila koralna prašina. Koralni pijesak nastao erozijom barijernih grebena koji rastu na kraterima ugašenog lanca vulkana utopljenih vlastitom težinom prije nekoliko desetina miliona godina.
Ne shvatam, kako bi rekao Garsija Markez, 'sreću kao obavezu', ali svako ko me vidi ovde, u ovom trenutku, shvatiće da imam pravo da se tako osećam. Sada konačno počinjem shvaćati da privilegija putovanja nije samo učenje, već i promatranje okoline iz dotad neslućenih perspektiva.
Pogled iz zraka na Fakaravu, drugi najveći atol u Tuamotuu.
Beskonačnost naučnih podataka, obraćanja i intervjua sa kuvarima i redovnim lokalnim ličnostima u mojoj putnoj beležnici su ovoga puta niz uzvika. Jedva sam pravio bilješke, priznajem. Niti sam znao da je ludi Japanac, ko drugi, već izmislio podvodni notebook. Ali vraćam se sa Tuamotua sa pregršt anegdota koje će oživjeti razgovor za stolom, sa nedavno otkrivenim interesima i, iznad svega, sa opuštenim čulima, umirenom dušom i povremenim otkrićem.
Atol izgubljen u Pacifiku je dobro mjesto za naručivanje emocija. A ono što sam doživio, ne zaboravljam, a to je... Nisam ni slutio da ću se naviknuti plivati među ajkulama. Nijedna od vrsta ajkula koje žive u vodama 'Tahitija i njegovih ostrva', a ima ih nekoliko, ne napada čovjeka osim ako se ne osjeća ugroženim, a prijetnja šamarom ih tjera u bijeg, ali vi naletite na oštar osmeh ajkule, ma koliko bio nervozan, u najmanju ruku je nemiran. I još nešto kad ih ima četiri, šest, deset, desetine...
Na dubini od 28 metara, lebdeći iznad koraljnog vrta koji koncentriše sve boje svemira, usmjeravam pogled u smjeru koji pokazuje ruka mog instruktora ronjenja. Tamo gore, nekoliko sivih ajkula okružuje tunu u krug. Svjetlost koja prodire s površine daje sceni patinu nestvarnosti. Pred mojim naočarima paradira jato tropskih gavarica nesvesnih tragedije. Slijede barakude, ribe trube, leptiri, šljunak... Priroda je slobodna. I moja pažnja odluta.
Čudesno dejstvo koje 24 sata uz more ima na gest, na kožu, na boju šarenice ne prestaje da me oduševljava. Povjetarac me budi u licu. Sanjao je da je povratio naklonost stare ljubavi. Otvaram oči i vidim plavo. Prošetam dva metra koja su me dijelila od lagune i zaronim u ovaj prirodni akvarijum. Manta mi kaže dobro jutro. Osjećam se kao Mary Poppins koja skače u crtani film koji postaje animirani.
Desetine ajkula plivaju u kristalno čistim vodama Tuamotua.
Jet lag počinje da se smanjuje, a sećam se utisaka Bergta Danijelsona, antropologa Kon-Tiki: „Čistilište je bilo malo vlažno, ali nebo je manje-više kakvo sam ga zamišljao“. Palme lebde na horizontu, kao u fatamorgani, njihova debla skrivena zakrivljenošću svijeta. Ni traga okrutnoj prirodi i ravnodušnoj prema ljudskoj patnji iz priča o Jacku Londonu i mornarima koji su ovaj arhipelag krstili kao 'poguban'.
Još nisam otvorio kofer. Mislim da ne znam. U jednostavnom životu atola jedva da su potrebna materijalna dobra. Pareo i još malo. Možda disalica. I neke japanke. Ni vruće ni hladno. Ni rano ni kasno. Mjerenje vremena, ako postoji, označava samo vrijeme ronjenja. Ali brzo se navikavam na ovu rutinu.
Nikada ne bih zamislio da će se višak toplote održavati kao argument za proizvodnju vina. Ali Francuz Domenique Auroy uvidio je vrijednost u visokim temperaturama koje ubijaju gljivicu od koje se loze razbolijevaju i odlučio je prije nešto više od deset godina zasaditi vinograd na koralnoj zemlji Rangiroa: prvi u tropskoj klimi. Tajna? "Shvatićete da smo uložili previše vremena i novca da saznamo", misteriozno se smeši.
U podrumu Vin de Tahiti nalazim da su belci, savršeni za jastoga i poisson cru (nacionalno polinezijsko jelo, slično cevicheu, ali sa kokosovim mlekom), ukusa vanile i korala; voćni rosé, svjež, lagan kao sok; i crveno... Imate li Hinano pivo, molim?
Nikada ne bih mogao ni zamisliti da će komad narezanog hljeba i kanapa, samo malo debelog zubnog konca, biti dovoljni da uhvate hranu za 16 gladnih 'mornara'. Moji saputnici na izletima u Plavu lagunu – svi otoci imaju „modro jezero“, ponekad čak i zeleno – radoznalo se gužvaju oko prvog ulova, izbacujući čamac iz ravnoteže. Jedan po jedan, prvo djeca, svi želimo okušati sreću (jer to ne podrazumijeva vještinu) i ponosno se fotografirati sa svojim plijenom.Takva lakoća izaziva moje sumnje. Već na obali razmišljam o mogućnostima preživljavanja koje bih imao na ovakvom ostrvu. Bojim se da nema mnogo. Gdje bi nabavio svježu vodu?
Zvono kroz palmini gaj prekida moju dilemu. "Hrana je na stolu", najavljuje krupni, robusni muškarac, dok listom slonovskog uha muti žeravicu koja posmeđi strašne mahi mahi primjerke. Stotine beba ajkula, beba i adolescenata crnih ajkula, toliko malih i savršenih da izgledaju kao igračke za kadu, kovitlaju se u iščekivanju na obali zelene lagune. Oni znaju da će ostaci gozbe biti za njih.
Ružičasti zalazak sunca na plaži Rangiroa.
Nikada ne bih ni zamislio da će srce polinezijskog crnog bisera biti doneseno iz Misisipija. Gogenov vodič sa farme bisera, prekrasna mlada žena biserne kože, objašnjava mi razlog fascinacije ovim draguljem i procesom uzgoja zahvaljujući kojem gonada ostrige stvara sedef, dragocjenu majku- biser, kao obrana od čudnog elementa (u ovom slučaju komad školjke žute dagnje iz američke rijeke).
Obraćam pažnju na pedantnu hiruršku operaciju, ali ne mogu da izbacim Marka Tvena s uma tokom njegovih nesreća u Tuamotu. Sigurno je u džepu imao savršen biser, poklon jednookog nitkova, zahvalnog što ga je spasio od te kafanske tuče.
Nisam znao da konzumacija mesa može biti tolika na motu gdje, gdje god da se nalaziš, čuje se more. Iako pretpostavljam da ima svoju logiku. Kutije mesa sa Novog Zelanda gomilaju se u luci Rotoava, glavnom gradu Fakarave (postoje samo dvije). Čini se da večeras nema puno aktivnosti, ali dolazak tereta sa Tahitija je obično veliki događaj – na atolima bez aerodroma, svi osim tri, to je jedina veza sa ostatkom svijeta.
Fakarava nema samo aerodrom i hotel međunarodne klase, Le MaiTai Dream, već i osvijetljeni autoput. To duguju Jacquesu Chiracu. Čekali su ga za ručak, možda bi ostao u kafiću, ali nije došao. Potpuno novi put, 40 km neprekinut sa onima koji su ga željeli dočekati, ipak je podstakao mnoge od 712 stanovnika atola da kupe automobil. Više volim da putujem biciklom. I svratite na tezge s voćem i u kuće one djece s kojima ne dijelim jezik i koja mi daju crni biser u obliku srca.
Znam da je to jedan od onih magičnih trenutaka prije nego što se dogodi. Besni lavež pasa dovodi u pitanje moju dobru ideju, ali zvjezdana noć me poziva da je prošetam, a samoproročanstvo Pola Gogena me ubeđuje: „U tišini prelepih tropskih noći moći ću da slušam slatku muziku koja se šapuće pokretima mog srca." Vjetar ljulja palme i, kao da su plesačice sa slamnatim suknjama, počinje koreografija. 'Bokovi' s jedne strane, podignute 'ruke' s druge.
Sada i ja znam da raj postoji i da bih volela da se ukorijenim u njemu i naučim da plešem sa kokosovim palmama. Ali moram napustiti Eden i to radim kao što je Uliks napustio Calypso: zahvalan, ali bez ljubavi. Iako ovdje, sada, ne mogu se žaliti.
Ovaj izvještaj je objavljen u broju 32 časopisa Traveller.