Fernando Fernán Gómez i Jorge Sanz u 'Belle Époque', Fernanda Truebe (1992).
U novinarstvu visimo o vješalicama, o izgovorima, o vrijednim vijesti, o navodno izvanrednim. Na primjer, navukli smo se na stogodišnjake (bilo na smrt ili rođenje) kao podmetanje da lansiramo naslove o nekome o kome bismo mogli da pričamo stalno i u svako doba, ali mi težimo da se usredsredimo na događaj. Danas je red na Fernanda Fernana Gómeza jer bi 28. avgusta napunio sto godina (kao Saurina majka) ali sada kada sam ga ponovo pročitao, ponovo posjećujem njegovo kino i gubim se na YouTube-u prateći trag njegov komičan izgled, njegova govorljivost i njegov temperamentni karakter Dolazim do zaključka da u zaglušujućoj informativnoj gluposti svakog dana trebamo otvarati stalnu pukotinu za njegove riječi: pukotina za Fernanda po dekretu i po nuždi.
Rezervišite fiksni kutak za njegovu gorko-slatku lucidnost, za njegovu tragikomičnu viziju , baloni i horor (objasniću kasnije) kao da se neko gleda u ogledalo koje govori samo istinu. (Fernandov bot? Čas vaskrslog?). I tako bismo lako mogli zaboraviti na vješalice. Ili skoro. Jer Fernando Fernan Gómez (i oprostite mi što sam bio neozbiljan) nikada nije bio zgodan, ali je bio čovjek s vrlo dobrim vješalicom. Bio je visok za Španca rođenog u prvoj polovini 20. veka (imao je metar osamdeset tri) i bio je izuzetno crvenokos, što je još jedna od najrjeđih stvari koje Španac može biti.
Bio je i vanbračni sin, kao Threshold (nisam siguran da li je to nešto jako špansko ili ne) i, uprkos tome što je bio učenjak i intelektualac, uvijek je davao sve od sebe da to sakrije, iako to mora da nije uspjelo jer nakon što je napisao 36 scenarija za film i televiziju, 13 romana, 12 drama, dvije zbirke pjesama, desetak knjiga eseja i bezbroj 'trećih strana' iz novina ABC, na kraju su zauzeli 'B' katedru RAE. Čak i tako, uvijek se umanjivalo. Uvek je sumnjao. Što očigledno, i na našu sreću, nije oduzelo ni jotu produktivnosti.
Svijet ide dalje (Fernando Fernán Gómez, 1963.)
Mora da je proveo mnogo sati samo da bi napisao takvo djelo (toliko stranica, toliko riječi, toliko glasova) a ipak je uvijek ostavljao utisak da postoji čovjek iz družine, društva, veselja, galame, noću, okupljanje, hleb i viski. Hodajuća hiperbola, komičar koliko je ljut koliko i nježan, stidljivi zavodnik, koji je došao da napravi 210 filmova kao glumac i 30 kao režiser, uključujući dva remek-djela: Čudno putovanje i Put u nigdje, taj prašnjavi dragulj o teškoćama čiji su članovi društvo komičara poslijeratne lige (ta decenija 40-ih, tako španska i tako gladna). Obilazak kastiljske stepe, putovanje bez slave, podizanje prizora od grada do grada na depresivnim mjestima, u štalama sređenim za tu priliku, spavajući u prljavim, prljavim i prljavim gostionicama, tako španskim.
Vučenje kofera, kovčega, rekvizita, vučenje strasti i profesije i dostojanstva i integritet i želja za jelom. Kisela, duhovita i bolna priča autobiografske arome koja toliko podsjeća po tekstu, ali prije svega po tonu, još jedno od kapitalnih djela Fernanda Fernana Gómeza, njegova vlastita autobiografija, El tiempo amarillo (Ed. Capitán Swing), gdje pripovijeda o „trenutnim” okolnostima svog dolaska na svijet: „Sjećam se da sam čitao ne znam gdje da se ne smije pisati o svom djetinjstvu, jer djetinjstvo svih ljudi je isto. Zaista, rođen sam, kao i svi drugi, u Limi. Ali me nisu tamo registrovali, nego su me kao i sve muškarce izveli iz Perua skoro švercom, jer kompanija u kojoj je nastupala moja majka nastavila je turneju, a ja sam registrovan danima kasnije u Buenos Airesu. Moja baka, kao i bake svih ostalih, morala je da se preseli – sa svojih šezdeset godina kao krojačica iz Madrida – u grad Platu da preuzme odgovornost za događaj, pošto je moja majka unajmila drugu nomadsku kompaniju, ono Antonije Plane i Emilija Dijaza, i nisam znao šta da radim s tim darom od Providnosti”.
Snimak iz filma 'Čudno putovanje' (1964.) u režiji Fernanda Fernana Gómeza.
Taj dar Providnosti, nepriznati sin sina Marije Guerrero, Želio je, kao i njegova majka (i kao njegova baka s kojom nikada nije razgovarao), da bude komičar, a tokom građanskog rata studirao je u CNT školi glume. Profesionalno je debitovao u anarhističkoj kompaniji 1938. jer u zadnjem delu Madrida bombe su pale, ali su bile i dvije dnevne funkcije u svim pozorištima. I tamo ga je Jardiel Poncela otkrio (još jedno o čemu bismo morali govoriti svaki dan po nalogu i nuždi) koji mu je dao prvu priliku sa ulogom sporednog glumca u Los thieves, mi smo časni ljudi.
Radnik i patricij estrade u isto vrijeme, Fernando je uvijek bio pragmatičan i nimalo svečan. Zapravo, hvalio se kako nije birao filmove i samo je stavio neke osnovni uslovi za prihvatanje papira: da ima slobodne termine i da mu se isplati plata. Možda je zato učestvovao i u nekim od najsmješnijih filmova španske kinematografije kao što su Rastuća noga, suknja koja se smanjuje, Finer than chickens ili Las Ibéricas F.C., priče o veoma napaljena gospoda i veoma gole dame koje su i pored peruti gurale i naša tela ka demokratiji.
I to nije bio njegov jedini doprinos našem istorijskom sazrevanju: Fernando je također napravio Duh košnice i Mambrú je otišao u rat. I napisao je ono što je vjerovatno najvažnije i najrealnije djelo o intimnom iskustvu običnih ljudi u građanskom ratu: Bicikli su za ljeto. Jer Fernando je bio čudan čovjek koji je razumio ljudsku prirodu sa milosrđem, ali bez morala, što je koliko bi se moglo reći priroda umjetnosti.
Naslovnica memoara Fernana Gómeza.
On to demonstrira u onoj divnoj sceni iz djetinjstva koju prepričava u Žutom vremenu, o balonima i užasu koji sam ti rekao na početku. Tamo priča kako je jednog četvrtka u zimu 1929. bio svjedok najdramatičnije scene u svom životu: „Sluškinja, mlada, lepa i koketna Florentina nije bila kod kuće. Mora da je bilo vrlo blizu večeri i zazvonilo je na vratima. Baka Valentina je ustala sa stolice i umorno otišla da otvori vrata. Čim su se vrata otvorila, začuo se užasan, visok vrisak. Florentina je bila ta koja je vrištala na stubištu. U jednoj ruci je nosila neke pakete, au drugoj je držala balone u boji. Obrazi su joj bili okupani suzama. Ne prestajući da vrišti i plače, pojurio je kao vihor niz hodnik. Onda smo svi krenuli za njom, koja je u trku skrenula ugao hodnika i otišla u kupatilo. Tamo je pao na wc šolju. Idemo do vrata. Florentina je, raširena, još uvijek držala balone u jednoj ruci. boja i između suza i vriska rekla nam je da je njenu malu nećakinju, staru četiri godine, zgnječio automobil".
„Rekla sam to iznova i iznova, sedeći na WC šolji, ne puštajući balone, ne prestajući da plačem i vrištim. Toalet, raširene noge, šareni baloni, vriskovi i suze mora da su napravili vrlo komičnu sliku, ali Ni baka Valentina, ni Manolín, ni Carlitos ni ja nismo se smijali. Gledali smo dramu. (...) Ono što je bilo dramatično – nastavlja Fernando – jeste mrtva djevojka koju je zgnječio auto, suze i srceparajući vriskovi njene nesrećne tetke; Smiješna stvar su bili baloni u boji, toalet. Da je strip autor radio na ovoj situaciji, transformisao bi djevojčinu smrt u običnu kvrgu na glavi; i prodorni vriskovi a sluškinjine bi suze bile pretvorene u komično smiješne jauke. Umjesto toga, Florentynu bi držao da sjedi na WC šolji s balonima u boji u ruci. Da je dramski pisac radio na istoj situaciji, spremačica bi došla kući samo sa paketima, bez balona u boji, i ne bi pala na wc, ali na bilo kojoj stolici, i tamo bi vrisnuo srceparajuće i dao slobodu suzama i paragrafi. Ali stvarnost ne ide ovako, ne bira, dodaje srceparajući vrišti sa mrtvom devojkom, sa balonima, sa autom, sa suzama, sa toaletom”.
Fernando Fernán Gómez i Leonardo Sbaraglia, 'U gradu bez granica' (2002.)
Da, bio sam u pravu stvarnost je nekoherentan zbir stvari koje nam se dešavaju i dešavaju, balona, toaleta i smrti. Ne postoji tragedija ili čista komedija. To je putovanje.
Kada je Fernando Fernan Gómez preminuo 2007. godine, osetio sam da je neko otišao od kuće. Neko vrlo moj. Nekog nesalomljivog koji je u starosti dao tip Boga gromoglasnog, Valle Inclána ili Don Kihota. Gotovo uvijek vjerujemo u vječnog, kao kamen, koji je već bio ovdje kada smo mi stigli svijetu. I htela sam da ga otpustim.
Njegova pogrebna kapela bila je otvorena cijelu noć u Španskom teatru, i moj tadašnji partner i ja smo kasno prišli, sa stidljivošću i divljenjem da pazimo na Fernandov kovčeg, prekriven anarhističkom zastavom. Vreme posle Napisao sam ovu pjesmu, objesio sam je na vješalicu za knjige i tamo je stajao, drhteći.
GORENA KAPELA
One noći kada je umro Fernando Fernán Gómez
vodili smo ljubav na kauču.
Hodamo ruku pod ruku po kaldrmi Huanela
i mi smo uzbuđeni prišli Španskom pozorištu.
Na bini su se rojile poznate ličnosti
i ostali smo u tezgama,
nadajući se,
sa poslušnom navikom gledaoca.
Čovek, još jedan stranac, kao ti i ja
pročitati pjesmu na fotokopiji.
Nisam ništa upisao u knjigu saučešća,
Šta sam hteo da kažem, da sam srećan?
Klauzula o spratu. Ed Huerga i Fierro.