Želim ovakvu prodavnicu ramena ispod tvoje kuće.
"Hrana je, nakon jezika, najvažniji prikaz našeg kulturnog identiteta." Ovako nešto napisao je gastro istoričar Ben Rogers i to Singapurski filmski režiser Eric Khoo to je vitalna maksima koju on sada primenjuje u svom radu. Posle filma Wanton Mee u kojoj je obišao najbolje štandove s uličnom hranom u svojoj ostrvskoj zemlji, režira _Porodični recept (Ramen Shop) _ (sada u bioskopima) , putovanje iz Japana u Singapur na proslavu 50. godišnjice diplomatskih odnosa između dva naroda.
„Palo mi je na pamet da je hrana savršen izgovor, jer su obje zemlje strastvene prema hrani“, kaže on. Ali nije želio da priča o svoj gastronomiji dvije moći dobrog jela, pa je u dva svoja najomiljenija i najpoznatija recepta pronašao izgovor za povijest sjedinjenja i istorijskog pamćenja: japanski ramen Y singapurski bak kut teh. Otuda je originalni naziv filma Ramen Teh.
Pratite svoje korijene kroz hranu.
"Ja lično volim bak kut teh još od detinjstva, od malena sam ga jeo sa porodicom jednom ili dva puta nedeljno", objasnio je na svetskoj premijeri filma na Berlinskom filmskom festivalu. “A ja sam takođe veliki obožavatelj ramena i shoyu ramen je moj omiljeni. Naravno da volim suši i drugu japansku hranu, ali ramen je jeftina ulična hrana u Japanu, baš kao bak kut teh u Singapuru koji je počeo kao jelo plave kragne: Pošto su bili veoma siromašni, nisu mogli da priušte svinjetinu, pa su kosti kuvali sa puno belog luka i lekovitog bilja.”
Khoo zna da je ramen moderniji od bak kut teh, ali oba jela imaju isto skromno porijeklo i imala su istu evoluciju: „Sada su mnogo sofisticiranija i imaju obožavatelje širom svijeta“, On kaže. „Osim toga, Japanci vole bak kut teh, a njegova supa je vrlo slična onoj od shoyu ramena (od sojinog zrna), bistrija je supa, samo sa dosta belog luka i bibera”.
Sličnost između dva jela mu je omogućila da ih kombinuje, a veza između njih u filmu je Masato, kuvar sa ocem Japancem, majka Singapurka, obe kuvarice, sa kojima je odrastao između dve kulture. Kada umru, odlučuje im odati počast i putuje u Singapur kako bi ušao u trag okusima koje ga je naučila njegova majka i stvorio recept koji objedinjuje oba jela (recept je, zapravo, kreiran eksplicitno za film). To pamćenje i vježbanje šestog čula, ono priča, sjećanje, vjerovatno jedno od najvažnijih kada stojite ispred šporeta ili tanjira.
Film je savršena gastro turneja po Singapuru.
U pratnji blogera o hrani, Mikija (kojeg glumi japanska zvijezda 80-ih Seiko Matsuda), Masato šeta neki od najboljih štandova i restorana ulične hrane u Singapuru, izgovor koji režiser koristi da nas odvede na neka od njegovih omiljenih mesta. "Iako je Singapur malo ostrvo, imamo veliku strast prema hrani, skoro kao Francuzi", objašnjava on. „A rekao bih da njegovo gastronomsko bogatstvo dolazi jer kada smo postali nezavisni 1965. godine, Singapur je izgrađen od imigranta iz različitih zemalja, ima lijepu mješavinu rasa: Kineza, Malezijaca, Indijaca... To je vrući lonac začina začinjena hrana Malezijaca i Indijaca pomiješana je s kineskom kuhinjom, na primjer”.
Kao primjer, on predaje u Porodičnom receptu čili rak, kineska piletina pirinač, indijski kari sa ribljom glavom... jela stvorena od strane drugih kultura u Singapuru i „koja se samo tamo nalaze“. U filmu, uz sjajno detaljne snimke, objašnjava njihovo porijeklo, pa čak i kako ćete znati da li su zaista dobri.
Ujedinjeni i zaljubljeni uz zdjelu ramena.
Za Khooa, ovaj film nije samo omaž dvjema državama, njihovim kuhinjama i zajednici na tanjiru hrane, bilo među kulturama ili kao porodica („Moja majka je umrla davno, ali još uvijek se sjećam jela koje je pripremljen za mene“, kaže On); je takođe, na neki način, počast singapurskoj uličnoj hrani, porijeklo činjenice da je danas njegova zemlja gastronomska meka.
„Kada sam bio mali, mislim da nije bilo više od dva japanska restorana, sada ih ima 1.200; isto i sa Italijanima, brza hrana...”, objašnjava direktor. “Sada je problem što nove generacije ne poštuju toliko uličnu hranu uz koju smo odrasli. a ja sam zabrinut jer bi mogao umrijeti. To je težak posao: stajati tu duge sate, raditi istu stvar iznova i iznova. Djeca ovih kuhara ulične hrane su sada inženjeri ili imaju druga zanimanja jer ne žele da rade ono što su radili njihovi roditelji, vidimo da ih svaki put preuzimaju druge kulture, da prestaju kuhati naše recepte ili ih rade na svoj način i mislim da će se to dogoditi u narednih 20 godina je da će ukus singapurske kuhinje biti veoma drugačiji”.