Adrian na ostrvu Guyam, Siargao
Palme se njišu na vjetru, a plaža izgleda plavije nego ikad. Neko dolazi sa tortom i okolo se okupljaju novi prijatelji. Iako mu je rođendan u aprilu, 7. februara Adrián slavi godinu "zatvora" na Filipinima.
"Ovo je poseban datum jer mi ova zemlja mnogo znači", kaže Adrián Esteban za Traveler.es iz Siargaoa , filipinsko ostrvo na kojem se trenutno nalazi i njegov dom veći dio ove prošle godine bio je ograničen na raj.
Adrián je mladić iz Madrida koji, kao i drugi putnici, putovao je po Aziji od kraja 2019. do početka 2020 sve dok SZO nije proglasila stanje uzbune zbog COVID-19.
“U novembru 2019. odlučio sam da napustim svoj voljeni posao i sretan život u Madridu i putujem svijetom. Počeo sam letenjem iz Španije za Bangkok, gde sam proveo tri nedelje u raznim delovima Tajlanda; zatim Vijetnam na dva mjeseca i, Konačno sam stigao na Filipine, gdje sam putovao mjesec dana na normalan način istražujući otoke kao što su Palawan, Bohol ili Siquijor”, nastavlja Adrián.
“Ali sredinom marta, ograničenja su počela kada Filipinski predsednik je naredio zabranu svakog prevoza i ja sam morao da ostanem.”
Zatvor je zatekao Adriána na ostrvu Malapascua: “Odlučio sam da bi ovo ostrvo moglo biti dobro mjesto da budem siguran i da prebrodim ovu situaciju, iako je bilo i pitanja da li hrana i resursi mogu stići, uz zabrinutost da je najbliža bolnica na drugom ostrvu prilično udaljenom. Konačno, to je bila mudra odluka i nisam ni zamišljao da ću biti u Malapascui 6 mjeseci”.
Nakon smanjenja slučajeva, počeli su da nude letove za repatrijaciju, ali Adrián je odlučio ostati. Dao je neophodnu dokumentaciju i napravio test na COVID-19 kako bi se mogao preseliti na ostrvo Siargao, meku za surfanje na Filipinima gdje je ovih mjeseci postavio svoju baznu tačku: „Osjećam da sam privilegovan što sam ovdje i imam vremena na raspolaganju da ga posvetim onome što najviše želim.“
Tokom ovih mjeseci Adrián je uložio svoje vrijeme dodajte sadržaj na svoj Instagram nalog, istražite otok na motociklu ili se čak usudite savladati svoje prve valove uz dasku za surfanje na plažama koje su ostali bez roditelja: "Ako je ovo mjesto već bilo rajsko, sada je još više."
Penjite se na palme, ronite ili čak slavite nove rođendane sa prijateljima bez straha od kapaciteta. Treba samo baciti pogled na Adriánove društvene mreže da bi shvatio da mu odbojka po imenu Wilson nije potrebna da bi preživio. Niti da se vratim: "Trenutno nemam planove da se vraćam u Španiju, tada nisam sledio svoj instinkt i čini se da sam bio u pravu."
PROČITAJTE: *IZGUBLJEN NA TAJVANU*
Palme i netaknute plaže nisu prve stvari koje nam padaju na pamet kada pomislimo na Tajvan, ali za Leu je to bila savršena definicija raja. Porijeklom iz Argentine, ovaj putnik je živio slučajno s kineskom državom neposredno prije stanja uzbune i odlučio je ostati.
„Letela sam iz Kalifornije za Tajland i svratila sam u Tajpej: izgledao je kao divan grad i dobila sam vizu“, rekla je Lea za Traveler.es.
„Uzbuna me je uhvatila u Taichungu, gradu u centralnom Tajvanu. Srećom, bio sam izolovan jedna od najefikasnijih zemalja u suzbijanju virusa, iako su se ljudi plašili.”
Tokom svoje slučajne zaljubljenosti u Tajvan, Lea je volontirala kao učiteljica engleskog i joge, pa čak i na poljima riže, gdje je napetost počela da se pokazuje: “Živjeli smo u maloj kući s mnogo ljudi i svi smo počeli da postajemo paranoični iako nije bilo slučajeva.”
Pročitajte: 'Izgubljeni na Tajvanu'
Situaciji nesreće usred pandemije pridodan je i nedostatak novca: “Otkazali su letove i ono malo što je bilo bilo je jako skupo i sa mnogo vaga. Svijet nije bio sigurno mjesto i bilo je bolje ostati, ali Tajvan je izdavao turističke vize samo svakih 30 dana i novac je nestajao." priča Lea, koja je uz pomoć italijanske prijateljice koristila mreže kao oružje za spašavanje.
“Volontirao sam u hostelu i postavio sam Facebook stranicu da svi iseljenici traže pomoć. Osjećao sam se sam i ništa nismo znali, ali uspio sam okupiti 1000 ljudi da nas podrže i da mogu raditi za vrijeme izolacije. Čak smo bili na lokalnoj televiziji.”
Lea se pridržavala osnovnih zdravstvenih propisa koje je nametnula država tokom četiri mjeseca koliko je bila u izolaciji. Kada se situacija popravila i znao je da može izaći, obišao je Tajvan stopirajući i cijelim putem oko ostrva do Tajpeja. “Obišli smo ga za 5 dana i našli divne ljude. Tajvanci su veoma uplašeni, ali su veoma dragi i veoma nevini ljudi.”
Preokret od 360 stepeni došao je kada je morao da se vrati iz jedne od najmanje pogođenih zemalja u antipode pandemije: Sjedinjene Američke Države. „Bilo je to kao da idemo od 0 do 100“, priznaje on. "Od planinarenja kroz planine do povratka u zemlju koja je najviše pogođena virusom."
Danas se Lea nada da će moći otići na putovanje kada se situacija popravi i ponovo doživjeti slobodu svojih posljednjih dana na Tajvanu.
CHARLY SINEWAN: JUG, JUG
Gledano danas, ti dani marta 2020. su nam se činili naivnijim, s glasinama u obliku lažnih vijesti ili zaključaka koji nisu tako jasni kao što je sezonska priroda greške.
“Kada su rekli da se virus ne pojavljuje toliko tamo gdje je vruće, uzeo sam motocikl sa puškom i krenuo na jug Meksika”, prisjeća se Carlos García Portal, poznatiji kao Charly Sinewan, putnik i bajker čije ime u jednini ima više mrvica nego što se čini.
“Za to je kriv Ewan McGregor kada je objavio dokumentarnu seriju Long Way Round, u kojoj je putovao svijetom na motociklu sa svojim partnerom, Charleyjem Boormanom. Vremenom sam i ja otišao na motor, ali Sinewan”, priča iz Meksika.
Charly Sinewan ima kanal na YouTube-u koji danas akumulira 696.000 pretplatnika, pored još 164.000 pratilaca na svom Instagram računu, gdje otkriva etape svojih motociklističkih putovanja kroz više od 60 zemalja.
Onaj koji je radio u martu 2020. zatekao ga je u Meksiku. “Bio sam u San Cristóbal de las Casas, u Chiapasu, i otišao sam u Oaxaku. Tamo sam proveo pandemiju i onda se povezao sa Karibima, ali uvek bez napuštanja Meksika”, nastavlja on.
Čarli je prešao 700 kilometara u rekordnom vremenu na svom motociklu do Huatulka, okrenut prema Tihom okeanu, gdje je iznajmio zajedničku kuću sa dvije sobe.
Ako ga je pandemija negdje zatekla, neka to bude u tom raju zlatnih zalazaka sunca. Tokom narednih mjeseci, Nastavio je da radi na svom YouTube kanalu iz svog utočišta i smenjivao je boravak sa različitim putovanjima po zemlji.
Charly smatra da čitanje pandemije nije baš pozitivno, ali ima sreće što su svi njegovi najmiliji dobro, iako zvuči loše to reći.
U stvari, krajem 2020. godine, Čarli se vratio u Španiju kako bi ekspresno posetio svoju porodicu, a zatim se vratio u Meksiko. "Zaista se nisam vratio u Španiju ili Meksiko", ispravlja on. "Radi se o tome da nemaš dom."
SUSANA: SEDAM MJESECI ZAROBLJENA IZMEĐU HILJADU PALMI
Vozač na EMT-u u Valensiji i srce projekta Solidarnost na točkovima, Susana Hernández je navikla da putuje svijetom sarađujući s različitim ciljevima.
Početkom 2020. radila je na rekonstrukciji na Fidžiju kada ju je trgovački brod odveo u Funafuti, glavno od osam ostrva pacifičkog arhipelaga Tuvalu, gde bi provela sedam meseci zatvorena, a da to ne zna. „’Tu’ je grupa, a ’Valu’ je osam”, kaže Susana za Traveler.es. "Čak sam imao vremena da naučim i polinezijski."
Tuvalu nije samo prva žrtva klimatskih promjena s obzirom na svoju malu nadmorsku visinu, već i jedna od najmanje turističkih destinacija na svijetu: "Ja sam bio jedini putnik tamo, tako da se nikome nije žurilo da izađe osim meni."
U Tuvaluu su granice zatvorene uprkos nepostojanju dokaza o virusu, što je dovelo do situacija, u najmanju ruku, znatiželjnih: “Samo dvoje ljudi može ući u malu radnju bez maske i izaći da vam se ponovo pridruži sa svima ostalima u krugu.”
Strah je vrebao na atolu Funafuti, as samo 6.320 stanovnika živi raspoređenih na pojasu zemlje dugom 14 kilometara.
"Naučila sam da tkam od palminog lišća, vežbala sam jogu, igrala se sa decom, čitala, svirala ukulele i plivala na kristalno čistim plažama"
“Veliki dio populacije je dijabetičar i gojazan zbog sjedilačkog načina života i navika u ishrani. , pošto je glavna hrana pirinač i riba uz njih toddy, slatki sok koji vade iz palmi i pulake, gomolja bogata ugljenim hidratima koja se kuva sa šećerom”, kaže Susana.
Dijabetičari se smatraju rizičnom populacijom. i bili su svjesni da jedna osoba s COVID-19 može izbrisati cijeli atol.”
Susana priznaje da je stanovništvo Tuvalua veoma gostoljubivo i poznato, ali tropski predeli kao zatvor su takođe mač sa dve oštrice: „Ovde u Španiji ljudi su bili zatvoreni unutar četiri zida, a ja sam bila u raju, pa sam se osećala srećnom čak i privilegovanom ali biti ograničen na komad zemlje usred Pacifika takođe može biti pakao, kako u pogledu resursa, tako i fizički i emocionalno. Došlo je vrijeme kada je na ostrvu zavladala energija kolektivne lijenosti koja vas je uhvatila u zamku ako niste bili pažljivi.”
Susana je provela sedam mjeseci na atolu Funafuti, glavnom od osam ostrva arhipelaga Tuvalu.
Tokom svojih sedam mjeseci zatočeništva, Susana je uložila sve napore da se vrati u Španiju dok je pokušavala da se poveže sa svojim voljenima: "Postojala je zgrada u centru ostrva sa kontrolnim tornjem kao jedinim načinom za povezivanje, ali kada je došao ciklon danima smo bili bez interneta."
Susana nije dobila nikakav konkretan datum, sve je bilo dugo i daleke mogućnosti zbog izolacije zemlje. “U principu do avgusta, rekli su mi. Zato sam pokušao da živim dan za danom i iskoristim trenutak: Naučila sam da tkam od palminog lišća, vežbala sam jogu, igrala sam se sa decom, čitala, svirala ukulele i plivala na kristalno čistim plažama. Ne možemo promijeniti ono što se dešava i imamo kontrolu samo nad svojim odnosom prema okolnostima. Ali trebalo mi je neko vrijeme da dođem do te tačke."
Konačno, vlada Tuvalua mu je dala telegram. Nakon nedjeljnog leta za Fidži, vojni kamion ju je otpratio do hotela u karantinu. Danima poslije uzeo je nekomercijalni let od Fidžija do Aucklanda, Novi Zeland, sa posebnom vizom za boravak maksimalno 12 sati na aerodromu.
Na kraju je kontaktirao agenciju koja ga je uspjela procesuirati let sa presjedanjem u Hong Kongu i drugi u Švicarskoj. Tri dana kasnije sleteo je u Madrid.
Nakon povratka u Valensiju, započela je druga faza, faza asimilacije: “Smiješno je kako kada si primoran da budeš na nekom mjestu, želiš izaći. Emocije su bile kontradiktorne i teško ih je bilo upravljati.” Razmišljanja kojima Susana danas upravlja iz perspektive činjenica. Mada ako ga pitate da li bi se sada vratio u Tuvalu, odgovor je jasan: „Naravno“.
Tuvaluan