Willem Dafoe je zaista pred vratima vječnosti.
"Bog me je natjerao da slikam za ljude koji još nisu rođeni." Ovom jednostavnom frazom reditelj i ujedno slikar julian schnabel sažima duhovnost, tragediju i genijalnost Vincenta van Gogha u svom filmu Van Gog, na vratima večnosti.
Willem Dafoe, tumačeći umjetnika u njegovim posljednjim godinama života, najsrećnijeg, najkreativnijeg, najproduktivnijeg, on kaže ove riječi svećeniku (utjelovljenom od Mads Mikkelsen) ** koji će ga otpustiti iz manastira koji je i danas psihijatrijska bolnica u ** Saint-Paul de Mausole, u Saint-Rémy de Provence.
Van Gog je dobrovoljno ušao u ovaj azil radi hidroterapije i dobio je sobu s pogledom na vrt perunika i jorgovana. Taj mir koji je pronašao među prirodom natjerao je njegove ruke da se brzo kreću po platnima. U nekoliko mjeseci koliko je bio u Saint-Paul de Mausoleu naslikao je 150 djela, između njih Ljiljani, Zvezdana noć ili Pšenično polje sa čempresima. Za film su mogli ući u istu prostoriju koja ga je inspirirala.
Priroda i sreća bili su jedno.
Snimanje na stvarnim mjestima gdje je bio Van Gog bilo je bitno za Juliana Schnabela koji ovaj film nije snimio kao novu biografiju slikara. „Van Gog koji se vidi u filmu proizlazi iz mog ličnog odgovora na njegove slike, ne samo onoga što je o njemu napisano”, kaže reditelj. I zato je bilo bitno staviti se na njegovo mjesto, posjetiti mjesta koja je posjetio, prošetati njima, čak i trčati kroz njih.
“Kroz Van Gogove slike i crteže vidite nekoga ko je odsječen od društva i uronjen u prirodu. Morali smo da pratimo njegov put da vidimo šta je video." On kaže Louise Kügelberg, koscenarista i narator filma sa Schnabelom. „Tišina je važna koliko i reč, pejzaž koliko i portret. Da napravim ovaj film posetili smo sva mesta gde je Van Gog radio i živeo u poslednje dve godine: Arl, azil u Saint-Remyju i Auvers-Sur-Oise. Kao što je Film je ispričan u prvom licu. To vam daje priliku da živite malo u ovom čovjeku, umjesto da ga gledate izdaleka."
Boja na otvorenom, bez boje.
"Cveće umire, moje će odoleti"
U februaru 1888. Van Gog napušta sivi Pariz i seli se u Arl, u potrazi za njegovom prirodnom svjetlošću, njegovim nebom, njegovim poljima. Instalira se žuta kuća (reproduciran u filmu) i živi skromno od novca koji mu šalje brat Theo (Rupert Friend) u filmu). Stječe neke prijatelje između poštara ili vlasnice gradske konobe, gospođe Ginoux **(Emmanuelle Seigner) ** koja bi mu dala računovodstvenu bilježnicu koju je napunio crtežima i pronađena je 2016. (kontroverzno zbog svoje autentičnosti, Schnabel odluči vjerovati da je to od Van Gogha).
U novembru te godine dolazi u posetu od svog prijatelja, Paul Gauguin (Oscar Isaac). Slikaju ruku pod ruku. Iako je Van Goghova slika rođena iz promatranja i iskustva, a Gauguinova iz sjećanja. Oboje su srećniji u spoljnom svetu.
Boje Provanse u jesen.
U filmu ga kamera prati sa zemlje, s neba, koju ponekad drži i sam Dafoe kako bismo mogli vidjeti njegovu tačku gledišta, uživanje koje osjeća kada je među prirodom. "Što brže slikam, bolje se osjećam" On kaže. "Moram slikati u grozničavom stanju." "Suština prirode je ljepota." “Ne mogu da živim bez slikanja”.
„Zapravo, sidro za glumu Vincenta je bio boravak u prirodi, slikanje“, kaže Willem Dafoe, koji je učio iz stvari koje su naizgled trivijalne kao što je držanje kista do nanošenja poteza kistom i boja kao što je to činio Van Gogh. i iznad svega, naučio je da slika ono što mu je prenio predmet ili pejzaž koji je naslikao. I tako je bolje razumeo ovog umetnika koji je u prošlom veku stekao slavu kakvu nikada u životu nije imao do gotovo apsurdnih granica koje ovaj film želi da izbriše.
"Čitanje njenih pisama promenilo je moju perspektivu o tome ko sam mislio da sam" Dafoe priznaje. „To je, zajedno sa učenjem slikanja, potpuno promijenilo moju predstavu o njemu, o njegovoj sreći, o njegovoj namjeri i osjećaju služenja čovječanstvu koji je imao. To je nešto što se kosi s prihvaćenom i konvencionalnom buržoaskom idejom o siromašnom umjetniku koji je u svom vremenu toliko osjetljiv, neshvaćen i neuspješan. To je na neki način istina, ali naš cilj je bio da se fokusiramo na rad i ako se fokusirate na rad, možete razumeti njihovu povezanost, njihovu sreću i njihovo uvažavanje moći umetnosti.”
U Provansi je pronašao vrata svog raja.
“Slikam da prestanem da razmišljam”
"Zašto slikaš?" pita njegov poslednji najbolji prijatelj, doktor Paul Gachet (Mathieu Amalric), koga je upoznao u svojoj posljednjoj rezidenciji, nakon što je napustio Saint-Paul de Mausole, on se naseli u Auvers-Sur-Oiseu, bliže njegovom bratu Theu, i gdje naslika 75 slika za 80 dana. „Nekada sam mislio da umetnik mora da nauči svoju viziju sveta, ali sada razmišljam samo o svom odnosu sa večnošću“, odgovara Van Gog.
Uprkos tome što u životu nije prodavao slike, njegove emocionalne uspone i padove, njegovu psihičku nestabilnost (iako postoje teorije koje govore da nije odsjekao uvo već da je to bio Gauguin i njih dvojica su ga pokrivali), Van Gog nije patio, kaže film Juliana Schnabela.
Mathieu Amalric je dr. Paul Gachet, jedan od njegovih najpoznatijih subjekata.
“Kada je Vincent u zajednici s prirodom, on je bogat čovjek i nije važno da li je prodao slike ili ne. To nije ono što tražite”, kaže on. Tražio je transcendenciju, vječnost, duhovnu vezu sa svojom umjetnošću i svijetom. I, stoga, Schnabel tvrdi, kao što je film već učinio voljeni Vincent, Van Gog nije izvršio samoubistvo, bio je upucan i svoju sudbinu je prihvatio s ponosom, čašću i smirenošću jer je prošao kroz kapije vječnosti.