Serpentine Pavilion
Danas se presijeca vrpca na jednom od najistaknutijih događaja Evropskog kulturnog ljeta. U kensington Gardens, najslabije područje Hyde Parka, otvara serpentinasti paviljon, iskačući prostor za kulture, izložbi, kina i konferencija.
I, zauzvrat, izvanredan događaj koji se ponavlja za svijet, svijet arhitekture, koji obično nema redovne vijesti ovog kalibra.
PRVI JE BIO ČAJ
Ali izvan medijske pokrivenosti i profesionalnog priznanja, Serpentine Paviljon jeste obavezno londonsko ljeto iz različitih razloga.
Da biste to razumeli, morate se vratiti u tridesete godine prošlog veka, kada je velški arhitekta James Grey West dizajnirao je čajdžinicu na zapadnoj obali jezera Serpentine u Hyde Parku.
Zgrada nije bila niti će biti mnogo. Zapravo, Westova karijera bi se mogla sažeti kao pouzdan dizajner, klasičan i bez veće želje nego da pravi lijepe stvari za pomalo zastarjelu kastu. I dobro je prošlo.
Frida Escobedo ispred svog rada
Činjenica je da je, ne zna se da li zbog punka ili umora novih generacija, ovaj simpatični lokalni biznis za grickalice i bridž igre zatvorio svoja vrata i ponovo se osmislio u Državna umjetnička galerija 70-ih godina. Njegov prekid nije bio samo zbog njegove stare upotrebe, već je bio i konceptualan. Oni umjetnici koji su dijelili Westov stil neće ovdje izlagati.
Ovdje će novo, blistavo, ometajuće i skandalozno biti dobrodošlo. Naime, Basquiat, Warhol, Man Ray, Koons, Hirst, Kapoor ili Abramovic u onome što je na kraju postalo TATE Modern prije nego što je TATE Modern rođen.
I sav taj dosluh je nazvan Galerija Serpentine, kao ribnjak, i otvorili su ga širom i potpuno besplatno za sve kako ne bi prekršili politiku koju slijede svi londonski muzeji u javnom vlasništvu ili pod upravom. Rezultat je neosporan: danas ga svake godine posjeti više od milion ljudi.
Meksikanka Frida Escobedo revolucionira London
UREĐENA ARHITEKTURA...
Bilo je to 2000. godine kada je direktor Julia Peyton Jones tražim način da proslavimo 30 godina postojanja galerije. Njegova ideja je bila jasna: izgraditi manje klasičan (i svestraniji) prostor za obilježavanje ovog događaja raskošnom svečanošću i sve demontirati sljedećeg dana.
Pa ipak kada su Peyton-Jones i tadašnji državni sekretar za kulturu Chris Smith vidjeli dizajn Zaha Hadid, odlučio da ovo mora trajati duže, to taj splet trouglastih prozora zaslužio je da potraje cijelo ljeto na gradskom travnjaku.
Ta divna kreacija inspirirala je novu ideju: Zašto svake godine ne pozovemo drugog arhitektu da predstavi svoja dostignuća i koncepte izgradnje u ovom prostoru?
Tako je nastao Paviljon, iskren način približavanja arhitekture javnosti, prikazivanja uživo i usmjeravanja onoga što se radi u drugim dijelovima svijeta i izražavanja koncepata iza svakog velikog aktuelnog dizajnera.
Naravno, mimo kvaliteta, izabrani arhitekti su morali da ispune uslov da nikada ništa nisu projektovali u Ujedinjenom Kraljevstvu. Prije svega, objelodanjivanje.
Serpentine paviljon odozgo
...I MNOGO VIŠE
Kao i svaka konstrukcija, Serpentine Paviljon je zahtijevao korištenje, i oni su ga dali. Danas služi da rad svakog arhitekte približi široj javnosti prikazivati dokumentarne filmove, govoriti i bliske distance u svijetu koji se još nije globalizirao u estetskom smislu.
Također obično ugošćuje jedan od koncerte, predstave i predstave Parka noću, programa galerije Serpentine za najbenignije mjesece u Gradu.
I naravno drugačije prezentacije koji obično imaju za zvijezdu umjetnike/dizajnere/arhitektu koji su je podigli u svakom izdanju.
Galerija na naduvavanje potpisana od strane španskog studija Selgascano 2015
KAKVA KUĆA SLAVNIH!
Danas Potpisivanje Serpentine paviljona je kao osvajanje Oskara. Nema mnogo ekonomskih prinosa, ali za međunarodnu reputaciju svakog umjetnika obično je poticaj i 'regram' u smislu njihovog rada.
Ne idući dalje, Selgascano (jedini španski studio koji je pozvan da napravi paviljon) su u više navrata prepoznali da je potpisivanjem te galerije na naduvavanje 2015. godine otvorila mnoga vrata drugim bijenalima i trijenalima širom svijeta.
Razlozi su veoma različiti. Ne idući dalje, Ubication. Izlaganje u epicentru ljeta u Londonu medijska je i popularna garancija. Zatim pribor za razgovori, večeri i obilasci sa vodičem koji doprinose rastu reputacije svakog kreatora.
I naravno, sinergije koje mogu nastati prije i nakon instalacije. Ne uzalud, kroz svoju kratku istoriju, umetnici su udruživali snage sa arhitektima kako bi stvorili neponovljiva dela, kao što je bio slučaj sa Cecil Balmond i Toyo Ito 2002. ili 2002. godine Ai Wei Wei i Herzog & de Meuron u 2012.
Činjenica je da prestiž daju i ostali arhitekti koji su ovdje razvili svoj rad, na listi koja ističe Rem Koolhas, Alvaro Siza, Frank Gehry, Jean Nouvel ili Peter Zumthor.
Veliki izostanci? Pa, jasno te dugotrajne studije o projektovanju u Londonu i ostatku Kraljevine kao Norman Foster, Renzo Piano ili Richard Rogers, iako nedostaju i druge relevantne firme, kao npr MVRDV (već su pokušali 2004., ali paviljon te godine nije izgrađen), Rafael Moneo, Alejandro Aravena ili Tadao Ando.
Paviljon galerije Serpentine 2008, dizajnirao Frank Gehry
I OVE GODINE…. FRIDA ESCOBEDO!
Ovog ljeta radosti su razne i iz mnogo razloga. Prvo, ono Serpentine je stavio fokus na Meksiko i njegovo arhitektonsko proljeće koji pije iz izvora Barragana i ažurira svoje ideale.
Drugi, to kladi se na latinoameričku studiju po treći put u 18 izdanja (po Niemeyeru i Smiljanu Radiću Clarkeu) . Treći, koji je drugi put kada žena prihvati ovaj izazov, nakon Zahe Hadid, iako to ne znači da su Kazuyo Sejima (SANAA) ili Lucía Cano (Selgascano) imali 50% ili više odgovornosti za ove kreacije.
Jer, ako se nešto ističe kod Serpentine, to je to njegova vizija arhitekture je globalna, zajednička i avangardna a možda je to postalo pravednije priznanje od Pritzkerovih nagrada.
I četvrti, koji jeste najmlađi, sa jedva 39 godina, što pokazuje da za promjenu svijeta nije potrebna dodatna zrelost.
Frida Escobedo predstavlja paviljon koji spaja britansku prisebnost i meksičku autentičnost
Frida Escobedo, vjerna svom stilu, donijela je u zeleno srce Londona svoju lokalnu i ukorijenjenu viziju arhitekture u kojoj Počinje od tradicionalnih materijala i stilova kako bi im se pružila inteligentna, inovativna i društvena upotreba.
Zato je podigao ogromna mreža paralelna sa griničkim meridijanom napravljene akumulacijom crnih betonskih pločica.
Britanska prisebnost i meksička autentičnost, budući da su ova vrsta svijetlih i svježih zidova tipična za sjevernoameričku zemlju. Sa ovim elementom kao osovinom svega, on uspeva da stvara prostor u kome se svetlost i senka igraju sa mrežnjačem po ceo dan, uz pomoć ogledala vode.
Ovome se mora dodati zakrivljeni krov koji reflektuje prirodnu svjetlost, stvarajući poglede koji nisu omeđeni rubovima konstrukcije. I u svemu tome se može uživati do 7. oktobra ove godine.
Detalj Serpentine Fride Escobedo