Vratimo se kvartovskim knjižarama iz kojih nikada nismo trebali otići
Moja knjižara kaže Laura, iz Velazquez knjižare (Paseo de Extremadura, 62), da je prvo što je pomislila kada ju je stanje uzbune natjeralo da spusti roletne u martu bilo da više nema budućnosti. Kasnije je rekomponovan (u pitanju je knjižar, zapamtite, vrsta stvorena da se prilagodi neuspesima) i povećala svoju prisutnost na društvenim mrežama sa jednim ciljem: držati knjižaru otvorenom, čak i ako fizički ne bih mogao biti tamo.
Ona, koja nikada nije komunicirala, krenula je u eksponiranje Instagram i, na preporuke knjiga sa svog feeda, počeo je da dodaje direktne sa autorima, reaktivirao narudžbine i učinio nam dostupne opcije poklon kartica, znate, zato smo toliko govorili o tome "kada se možete vratiti". Pripremio je svoj povratak stvarajući zajednicu. I napravio je zajednicu, brinući se o nama kulturno.
U Puerta del Ángel možda nemamo javnu biblioteku, ali imamo Lauru, i to onima od nas koji smo se uhvatili za stranice knjige kao spas u ovim čudnim vremenima, onima od nas koji smo (olovku) zadnji put kupili kako bismo učvrstili svoju kolekciju pred jesen i zimu koje se oblikuju kao domaće, to nam daje mir.
Kaže, na pitanje kako stvari stoje, da komšiluk je odgovorio, da komšiluk odgovara. Ne možete garantovati da čitamo više, ali kupujemo više. On govori o tome kako usmena predaja ima efekta i zabavlja se time postoje ljudi koji to otkrivaju sada, nakon 23 godine poslovanja.
Laura je prvi put podigla kapak Velaskezove knjižare 1. septembra 1998. sa tom mešavinom strah, to daje nesigurnost suočavanja sa nečim novim, i od zabluda jer je radio nešto što mu se sviđa. Nije iznenađujuće što su knjige bile loše kod kuće. “Moj otac je bio posvećen sektoru knjiga, bile su knjige na rate. Uvijek mi se jako sviđao taj svijet, svijet knjige; i zaista mi se svidjelo da sam u kontaktu s ljudima, idem na Sajam knjiga svake godine”, kaže Laura Velázquez za Traveler.es.
Zato kaže da je knjižara postala genetski, ali i igrom slučaja. “Studirao sam pravo i radio u privatnim kompanijama. Jednog dana sam slučajno otkrio da je ova knjižara prebačena i kao da sam rekao: 'da idem vozom ili da ga pustim da prođe?'. U tom trenutku sam odlučio da idem vozom jer sam to zaista želeo. Ostavila sam sve i posvetila se onome što mi se sviđa.
Ona vjeruje da je raditi ono što voliš ključ svega u životu i, u ovom konkretnom slučaju, biti prodavač knjiga. I tako, radeći ono što voli, izgradila je ne samo knjižaru, već i topao i ugodan kulturni prostor koji definiše kao "čarobni kutak u kojem možete pregledavati sve književne vijesti" i naručite one kojih nema na njihovim policama.
Uopšte, jedino što traži je da se osjećamo srećno i kao kod kuće kada uđemo u njegovu knjižaru, da osjećamo njegovu sobicu kao svoju, kao ono mjesto na kojem možemo dijeliti književnost i knjige. "Usrećite ljude, čitajte, dolazite da me vidite ovdje, razgovarajte, učestvujući sa mnom u mojim aktivnostima."
A ljudi jesmo, jesmo, i oni ih prate, mi ih pratimo, u projektima u koje se upuštaju, kao taj trud koji su pokazali u novije vrijeme u predstaviti nove pisce.
“Pre neki dan sam promovirao novog pisca na Instagramu jer s vremena na vrijeme radim direktne prenose s njima, a kasnije je jedan klijent došao da me pita za knjigu tog pisca jer je to uticalo na njega. Pa sam pomislio kako je 'kako je lijepo imati inicijativu koja je pomogla drugim ljudima da se upoznaju i da su povrh toga kasnije došli ovdje da kupe knjigu'. To je okruglo zadovoljstvo jer pomažete drugim ljudima u knjižari da funkcionišu, a oni povrh toga dođu i prepoznaju rad kupovinom knjige”.
Malo se govori o tome prodavci knjiga i sate zabave, zdravlja i znanja koje im dugujemo. Jer ako u nečemu igraju s prednošću, to je u tome Ne postoji algoritam koji može da zameni ljudski tretman, umeti da pročitate osobu koja vam se obrati u potrazi za knjigom koja joj je potrebna u tom trenutku u životu.
“Jutros je došla gospođa koja je htjela priču za petogodišnjeg dječaka koji teško otvara priče i zamolila me da joj donesem. Znam to i ponudio sam vam jednu vrlo atraktivnu priču za dijete tog uzrasta. To ne možete provjeriti na Amazonu jer na Amazonu nema nikoga, nema ljudi, nema ljudskih odnosa.”
To se zove saučesništvo, potrebno je vrijeme da se to izgradi i to je plod koji Laura žanje sada više nego ikada. “Ljudi žele da kupuju ovdje, u susjednoj knjižari. Ne znam da li je stvar kroz šta prolazimo pa će ljudi zaboraviti, ali Vjerujem da ljudi, posebno mladi, počinju mijenjati svoje navike. Vidim trend da kupujem od mene, kao knjižara, a ne od Amazona."
Ne poriče ono što je novo, ono što može doći ili ono što je već ovdje. Zapravo, brani potrebu da se razvijamo, da imamo dinamične knjižare, koje su autentični centri kulturne difuzije u našim susjedstvima; ali bez gubljenja te sposobnosti da slušate ono što je spolja, šta ljudi traže od vas.
U njenoj dnevnoj sobi je gomila knjiga. Od Isabel Allende do Raya Bradburyja, preko Eduarda Mendoze. Oni su naši zadaci. Laura se ne seća prve knjige koju je prodala, ali zna šta sada čita njen komšiluk. I da, imamo različite ukuse.
Ako ga pitate kakav bi bio grad bez knjižara, on je jasan: bez kulture smo jako, jako mali, dakle „grad koji je prazan od mozga. Većina nas bi bila mrtva, mrtav grad.”