Plaza de Oriente obučena u jesen
** Madrid ** je izmislio ovaj život šizofrenije i saobraćajne gužve nakon svakog izlaska sunca ali i pada o lepoti koja je skoro uvreda, o tolikoj liričnosti.
Madrilenac to ne vidi (da li je moguće stati da nešto pogledam?) ali boja oblaka je ispunjena preplanuli, indigo i ljubičasti pigmenti u kromatskoj simfoniji koja se opire, lijepoj i arhitektonskoj, nepromjenljivoj pred našim besmislicama: to jesu.
Ovi jesenji dani su onaj „rečni menuet automobila, raskrsnica salona i pola veka, sa kubističkim statuama na nebu“ od prag, ali i **vrganj Huanjo Lopez Bedmar i Tom Collins iz Maria Villalonona u Angeliti. **
Squab sa sokom od majčine dušice, biskvit od limuna i luka, iz Zalacaína
samostrel i kraljica, Mogu li dvije ulice reći više od jednog grada? Komšijski zelenaši, **svjetiljke kluba Matador** Alberta Anauta i Pochas gulaš u Asturijanosu – Ko je bio idiot koji je rekao da je manje više? Više je više, posebno u Madridu.
Jer ove jeseni (kao i svake jeseni) Vrijeme je za kašiku, gorke koktele i suvo lišće, Vrijeme je da zaboravimo nemoguće snove ljeta – ne, nećete ostaviti sve da postavite chiringo u Zahara de los Atunes – i napuštati se društvenim okupljanjima, kaput dužine tri četvrtine i žaljenje.
Živjeti znači i patiti od proživljenog jer ako ne, reći će mi o čemu bismo pričali ispred Jurucha bara, naših političara? Hajde sada.
Artičoke iz La Tasquita de Enfrente
Jelovnik šerija iz Corral de la Morerije, Horcherov ragu od jelena na platnenim krpama (mora da su godine, ili možda ove melanholične jeseni: ali kakva sve veća lijenost modernih restorana bez stolnjaka) i tamnocrveni baršun gotovo svakog hodnika Teatra Real.
Lov, lov! Srne, jarebice u pepitorijama i drozdovi sa puževima. Šljuke, golubovi ili golubovi. Iñaki Camba u Arceu, Ivan Saez u Desencaji, Carlos Torres i Elisa Rodríguez u La Buena Vida ili César Martín u Lakasi.
Ostava Sijera de Madrida svakog oktobra je harem gastronoma; mozda je to krivica pečurke , od divnog crni tartuf i od tog nemogućeg mirisa mokre zemlje, mislim da se zove petrichor.
Tripice i iznutrice, visoka kuhinja i niska kuhinja, novo i staro rukovanje uz zvuk još jedne trećine u skoro svakoj ulici na Forumu.
Već je jesen u Madridu i nemoguće je ne pomisliti da ponekad, samo ponekad, svijet je dobro osmišljen.
Krompir sa tartufima, iz La Tasquita de Enfrente