Pitati o Dolores više nije tabu tema u Kalatajudu!
Bilo je vremena kada Pitati o La Dolores u gradu Bilbiliti bio je herojski čin u kojem nisu svi bili uspješni. Čak su i najhrabriji morali da beže. Ali kako ne postoji zlo koje traje sto godina, ono što je nekada bila uvreda danas je izvor ponosa.
I sve zahvaljujući ovom hostelu u Kalatajudu čija je rehabilitacija uspjela natjerati grad da potpiše cijev mira sa svima koji su se do tada (više sarkazma nego zanimanja) za to pitali.
The Inn of Dolores , kako ga zovu, jedna je od najstarijih civilnih građevina u Kalatajudu i nalazi se u građevini izgrađenoj između 15. i 16. veka. A kako nalažu kanoni popularne aragonske tradicije, radi se o vila sa ravnim vratima, drvenim gredama i popločanim dvorištem.
Ulazak u njega je kao da prođemo kroz vrata vremena, potpuno uronimo u taj univerzum ovog susjeda Kalatajuda iz kojeg coplillas su godinama odzvanjale, poput Bretonovih ili onog popularnog pasodobla koji ćete sigurno pjevušiti upravo sada.
Možete i ostati u njemu!
Nije za zamjeriti, ali istina je da su ti dvostihi bili ti koji su Dolores donijeli nezasluženu slavu – „ona je jako lijepa žena i prijatelj koji čini usluge“–. Ali njena priča nije izgubljena: bez majke i odricanja od oca, koji joj je uskratio deo porodičnog nasledstva; situacija koja ju je praktično primorala da se uda za bivšeg vojnika koji je – vidi gde – jedino što je želeo od Dolores bilo nasledstvo koje je čekao.
Vau, više nego dovoljno razloga da, šta god je Dolores uradila kasnije da sve to nadoknadi, bilo bi opravdano. Međutim, svi znamo da to nisu bila dobra vremena za žene, a još manje za one koje su se usudile donositi odluke o vlastitim životima. A ostalo je istorija – suvišno je reći da da je Dolores današnja žena, mislim da ne bismo pristali na bilo kakve insinuacije u vezi s tim, jer, srećom, ovo više nisu dobra vremena za mačizam –.
Ali stvarnost je bila drugačija sve do nedavno. Pričanje o Dolores bila je tabu tema praktično do kraja 90-ih, a to je vrijeme sanacija dotrajale palate markiza od Ayerbea, nekadašnje gostionice San Antón do 1963.
Od 1997. godine i nakon zanimljive rehabilitacije, postao je Mesón de La Dolores, historijska činjenica zbog koje je pitanje o Dolores postalo smisleno – i vlastitoj lokaciji –.
Restoran Mesón de la Dolores, sa tipičnom aragonskom dekoracijom i najboljom uslugom i gostoprimstvom!
Iako se tako može činiti iz imena, to nije samo gostionica. Zapravo rustikalni hotel sa tri zvjezdice, jedan od popularnih dragulja za boravak u okviru Aragonske vinske rute, kojima pripada vinska ruta Calatayud.
El Mesón ima 34 više od jedinstvenih soba i objekata, kao što su muzej, sa relikvijama kao što je kovčeg koji je pripadao 'La Piqueru' –zvijezda jednog od mnogih filmova koji su ovdje snimani, sa glumicama poput Imperio Argentine, između ostalih; je takođe podrum, sada sala za sastanke i privatna trpezarija, ili ulazni hol, koji služi kao prijem.
Ja ostajem sa centralna patio-corrala, s intenzivnom aragonskom plavom bojom i potpuno nagnutim podovima – sve što treba da uradite je da pogledate drvene grede koje ih podupiru – i koje, zajedno sa zgradama na gradskom Plaza de España, opravdavaju nadimak 'Pissa de Aragón' po kojem je Calatayud poznat.
Zaista. Vidite da vjerujete i uživajte. I pitaj za La Dolores.
Ne možete napustiti Calatayud bez posjete Mesón de la Dolores