“Fotograf avganistanske djevojke. To će mu biti nekrolog”, poručuju čim dokumentarni film počne McCurry, potraga za bojom. Y Steve McCurry tiho klima glavom. On zna. To je njegova najpoznatija fotografija, ona koja ga je napravila jedan od najslavnijih fotografa i poznat svetu.
Te zelene oči pune dostojanstva pred nepravdom rata i ljudskosti bile su pune istine i bola. Savremena Mona Liza, nedokučiv pogled koju je Amerikanac uspio uhvatiti za nekoliko minuta prilikom ulaska u žensku školu u izbjegličkom kampu u Afganistanu.
Međutim, dokumentarac McCurry, potraga za bojom (Izlazak u bioskop 3. juna) To ide daleko dalje od te kultne fotografije. Putujte prije i poslije. U McCurryjevo djetinjstvo i cijeli njegov kasniji život, četiri decenije posvećene, kako naslov kaže, “tražite boju, tražite različitost”. Jer boja za njega nije samo crvena, zelena ili plava koja može da istakne snimak, već i, to su različite rase, različiti narodi, primitivne kulture: čovečanstvo.
U njegovom studiju, pregledavajući stare slajdove.
“Fotografiranje je znati cijeniti svijet” Objasni. Naučio ga je cijeniti, voljeti i poštovati tako što je prošao kroz njega u cijelosti. U zonama i trenucima sukoba, kako je započeo uspjeh njegove karijere, iu mirnim mjestima i vremenima. Sa 72 godine i dalje pokušava da otkrije udaljene kutke planete, iako sa malo tuge uvjerava da više ne postoje. Globalizacija i napredak ih gutaju.
Prije nekog vremena označen je vitalni cilj: "Napravite foto album naše vrste." napravi to prije toga nezaustavljiv napredak apsorbuje sve. I u njima jeste. U dokumentarcu, koji je sniman preko sedam godina, odlazi iz Papua Nova Gvineja do Indije, of Njujork, gde ima studio već 35 godina i još uvek se oseća kao stranac, sever Mongolije ili Arktičkog okeana.
U Papui, u potrazi za licima i pričama.
Malo ljudi zna da, osim što je fotograf rata i ljudske vrste, McCurry je ležerni portretista prirode i divljih životinja. Ljudski portreti su najpoznatiji, ali on ima veliku kolekciju te prirode koja je mudrija od nas i koja će ostati kada nas svih ne bude. Uvjeren je.
KAKO JE SVE POČELO
U dokumentarcu govori sam McCurry, koji počinje definiranjem sebe kao „vizuelni pripovedač, umetnik“, ne kao fotograf ili fotoreporter. Njegova porodica, prijatelji i urednici također govore o četiri decenije koliko je nosio kameru (ili nekoliko njih) u rukama.
Sve je počelo kao dijete, kaže njegova sestra. Prvo obeležen bolešću i smrću njegove majke; a potom i pad koji je doživio u dobi od pet godina, naizgled bezopasan, to je uticalo na njegove živce i ostavilo mu desnu ruku gotovo nepomično, čak i danas. Ljudi koji ga poznaju oduvijek kažu da su ga te tragedije pretvorile u povučenog klinca koji više je volio da posmatra nego da bude posmatran. Vjerovatno je u djetinjstvu i adolescenciji učio njegova supermoć ili “njegova društvena mudrost”: nevidljivost. Ona koja ga čini da nestane kada fotografiše, hvata stvarnost, traga za istinom.
Vizuelni pripovedač.
Njegovo prvo putovanje u Indiju 1979 To mu je otvorilo svijet boja. Kasnije ga je rat tražio, a ne obrnuto. I od Avganistan ga je definisao kao fotoreportera za ostatak svijeta. Međutim, 1990-ih i nakon sukoba u Kuvajtu, posvetio se izbjegavanju sukoba “i tražiti humanistički i poetičniji pristup”, koji je samo nakratko i bolno prekinut 9/11.
Poslednjih godina, u 67. zaljubio se, oženio i ima malu kćer. Čini se da je pronalazak ljubavi, ostavljajući nešto na ovom svijetu izvan njegovih fotografija ono što mu je pružilo sreću. Onu koju u svom usamljenom životu i karijeri nikada nije tražio: “Tražio sam autentičnost, plemenitost, dostojanstvo, dubinu” kažu za njega. Pa ipak, bez traženja, on je jedan od rijetkih koji je našao ključ sreće: "Taj život je dragocen, to je redak."
