Nakon smrti njegove majke, Gabriela Ybarra pokušao je potražiti utjehu u pisanju. Pisao je cijeli svoj život, ali je u tom trenutku u činu sedenja ispred praznog lista papira pronašao oblik isceljenja. Ovako je nastao 2015 zalogajnica, roman koji je ispričao priču o njegovoj porodici i koji je Ybarra ispunio fikcijom. Vrlo proslavljena priča i nominirana za međunarodnu nagradu Man Booker.
Dan predstavljanja knjige Gabriela Ybarra i Angeles Gonzalez-Sinde, scenarista, reditelj i bivši ministar kulture, upoznali su se. Svidjela joj se knjiga i ponudila je adaptaciju. Sedam godina nakon tog trenutka dolazi istoimeni film, The diner (Izlazak u kino 27. maja).
„Mislim da su, za razliku od drugih adaptacija, ovaj film i roman komplementarni, da se ne poništavaju“, objašnjava González-Sinde, koja nije režirala film 14 godina, otkako je Una voz tuya. „Film se mnogo više oslanja na nešto što je skoro na kraju romana i tu postaje centralna osovina: odnos između oca i ćerke.“ Igrao Gines Garcia Millan i Susana Abaitua (Domovina).
Otac i ćerka u Bilbau.
Priča o El comensalu je priča o Gabrielinoj porodici, ali pomalo i o Španiji tišine, pomirenja, dvoboji, sjećanje. Njegov djed, Javier de Ybarra, gradonačelnik Bilbaa, predsjednik Vijeća pokrajine Vizcaya i El Correo, kidnapovan je 20. maja 1977. od strane ETA-e i ubijen mjesec dana kasnije. Enrique deYbarra, njegovog sina i oca Gabrijele, grupa je deceniju ugrožavala i morao je da se preseli u Madrid. O jednoj stvari se kod kuće nije razgovaralo, ali nakon smrti njegove majke 2011. spisateljici su bili potrebni odgovori, ona je morala dati glas žalosti, sjećanju.
U romanu se radnja odvijala između tog bolnog Baskija 70-ih i sadašnja, između New Yorka i Madrida. U filmu, u koji je González-Sinde stavio “još jedan sloj mašte i sjećanja” mijenjajući imena likova iz poštovanja i distanciranja, scenariji se također donekle razlikuju. “Ovo je izmišljena porodica. Nismo tražili doslovnost stvarnih činjenica”, objašnjava on. „Ali bilo je veoma važno ponovo stvoriti Neguri u Neguriju”. Tamo je živjela porodica Ybarra i imala je sreće da je pronađu “spektakularna kuća sa pogledom na more” koji je i dalje sačuvao “originalne arhitektonske detalje bez izmjena”.
„Mnogo mi je stalo do prostora u kojima se likovi kreću, mislim mjesta na kojima živimo također nas oblikuju i govore o nama”, nastavlja pisac i reditelj.
Kuća Ybarra.
RAZNO VRIJEME, RAZNA MJESTA
Pokušavajući da izbjegne oznake koje označavaju mjesta i vrijeme, González-Sinde je tražio prostore i setove koji bi dobro označili kontraste kako bi se gledalac odmah smjestio u 1977., u 90-e ili 2011. „Na primjer, Bilbao i Neguri su more ili ušće a, s druge strane, tu je šuma koja igra gotovo karakternu ulogu u filmu”, kaže on. "Madrid, umjesto toga, to su zgrade bez okolnog pejzaža. Y Pamplona To je morala biti Pamplona, vrlo prepoznatljiva po svojim bolnicama, univerzitetima, starom gradu i naravno San Ferminu”.
Pamplona je promjena u odnosu na roman. “Lik kćerke živi u New Yorku, a majka i otac putuju u New York, ali s pandemijom tamo je bilo nemoguće snimati, a pošto će Navarra biti domaćin snimanja, odlučio sam premještanje radnje u Pamplonu jer mi je narativno funkcioniralo još bolje: postoje dobri univerziteti na kojima je moguće da protagonista radi i postoje dobre bolnice u koje ljudi iz cijele Španije idu na liječenje. I pored toga, dijeli mnogo kulture i tradicije sa Baskijom, što mi je pomoglo da stvorim napetost u ocu“, razvija Sinde.
Godine 70, plaža Ereaga.
Takođe su promenili planina Gorbea, gdje je pronađeno tijelo Javiera de Ybarre, tj Ulzama valley. Blizu Pamplone. „Bilo je veoma važno. Ta šuma nije samo u planinama. Također je u pozadini klinike Ubarmin u Pamploni gdje smo snimali, divan projekat iz 1960-ih od strane arhitekte Fernanda Redóna. Šuma je misterija, to je prijetnja nečeg nadmoćnog što likovi ne kontrolišu”, komentira on.
Snimali su između maja i juna 2021. što je dobro došlo "jer su se stvarni događaji odigrali između maja i juna 1977. i između maja i juna 2011. i stoga je pejzaž imao istu bujnost."
pojavi se Getxo (kuća na Avenidi Basagoiti) i također Ereaga beach. I na kraju opet more. „Mislio sam da nekome ko je rođen i odrastao uz more u blizini, odlazak na plato mora biti težak“, kaže reditelj. “Bio je to način da se označi odricanje i čežnja. I za to film je morao završiti u gradu na obali Biskaje, okrenutom prema moru. a mi biramo Mundaka, malo i veoma očuvano mesto gde se otac i ćerka suočavaju”.
The diner.