'La verbena', Maruja Mallo
Ima boljih i gorih, ali najbolja verbena je uvijek ona koja nam iziđe iz sjećanja. Sa tom savršenom verbenom – odnosno njenim krajem – započeo sam knjigu objavljenu ubrzo nakon toga Maruja Mallo vratio se u Španiju iz egzila: „Polagano hodaju po krevetu od konfeta i traka, jedne zvjezdane septembarske noći, pustoj ulicom ukrašenom plafonom vijenaca, papira u boji i slomljenih fenjera: sinoć Fiesta Mayor (zbogom konfeti, valcer sa svijećama) u popularnom i prigradskom naselju, u četiri ujutro, sve je gotovo”.
Bilo je Prošlih popodneva sa Terezom, od Huana Marsea , koji je odlučio da otvori najbolji španski roman druge polovine 20. veka sa tim trenutkom fiksiranim u sećanju, trenutak uzvišene sreće dvoje ljubavnika za koje stvari više nikada neće biti iste.
Nešto od toga je i na ovoj slici koja Maruja Mallo (Rassadnik, Lugo, 1902-Madrid, 1995) slikano 1927. Veoma važna godina: toliko dao ime generaciji pesnika, od kojih neki, kao Alberti ili Garcia Lorca, činili su dio životnog srca slikara. bilo je i Salvador Dali, koji je imao ideju da je nazove "pola anđeo, pola školjka". ILI Luis Bunuel, koji se nije baš zabavljao ovim izumom oslobođenih žena.
Mallo je pripadao grupi tih hrabrih žena, Sinsombreros, zajedno sa drugima kao što su Marija Zambrano ili Margarita Manso. Nema šešira za nenošenje, naravno, što je u to vrijeme bilo tako nepristojan izbor da su ih u samom Puerta del Sol kamenovali – tako je rekla – prolaznici koji nisu mogli (ili nisu hteli) da veruju svojim očima.
Nije bilo lako biti žena, ali i avangardna umjetnica, u Španiji koju je Primo de Rivera insistirao da drži pod kontrolom. U „diktaturi s kraljem“, kako ju je nazvao Santos Juliá: krunisani je bio Alfonso XIII, koji je o tome obavijestio italijanskog kolegu Vittoria Emanuelea "Već imam svog Musolinija" kao neko ko svojoj najboljoj drugarici kaže da već ima haljinu za pričest svog nećaka i da cijena nije loša.
Poslije Maruja bi otputovala u Pariz i upoznala nadrealiste, a povratak u Madrid trajao je sve do građanskog rata, zbog kojeg je otišla nogama dugog latinoameričkog egzila.
Vratio se 1962. nasmrt uplašena jer je zamišljala sve vrste odmazde od strane frankističke države, da bi u suštini otkrila da frankistička država nije ni znala ko je ona.
Morali smo čekati sletanje potez, što je zapravo bio dug festival, tako da neko se opet sjetio Maruje Mallo. I ta zabava ju je požurila na posljednji ples. Sa svojom ludom kosom i cirkuskom šminkom, i sa onim kaputom od risa ispod kojeg su govorili da je gola, prošetala je kroz sve otvore i sve televizijske programe tog trenutka, i njegova humanistička lucidnost i blago disleksičan bio je zaista svjetionik tog vremena. U ovoj završnoj fazi proširio je i bazu obožavatelja, koja je, kao što je poznato, stigla do Pedra Almodóvara, najboljeg tona cijelog slavlja.
Ali, mnogo pre svega toga, Maruja je naslikala verbenu i htjela je u nju staviti sve što može. Mornari i flamenko, civilna garda sa trorogom i žene sa papirnatim šeširima, ušećereni bademi i manila šalovi, divovi i lutke, fratar i ulični svirač, atrakcije na sajmu i prazni noćni ormarići.
Kao što se može vidjeti, njegova scena je mnogo konfuznija od Marséove, budući da ono što Mallo zanima nije pričanje kraja ničemu, već vrhunac svega. Ali sigurno je i tako festival sećanja, jer sjećanje je podmuklo i nema verbene u kojoj je, kao ovdje, dan.
Verbene prošlosti nas tjeraju da poželimo one budućnosti. I, iako znamo da se ovaj zlatni trenutak nikada neće ponoviti, idemo ka tome. I takođe nema kočnica. Šta ćemo drugo da radimo, ako je to ono što uvek radimo.
Ne znamo kada će se verbene vratiti, niti šta ćemo raditi kada stignu. Ali ne treba ni razmišljati o tome da budemo putnik na prvoj raketi za Mars ako nismo izašli iz dnevne sobe. Kada upoznamo druge ljude, i ponovo možemo razgovarati s njima licem u lice, već smo postigli mnogo.
A kad ih igramo kao našu i vašu želju, onda, oh, onda. To će biti verbena.
La verbena, autorke Maruje Mallo, izložena je u sobi 203 Muzeja Nacionalnog umjetničkog centra Reina Sofía.
Maruja Mallo