Jacques, Enzo i Luke na putu za Thagazu.
Suočeni s toliko globalne neizvjesnosti, kod kuće razmišljamo kako učiniti da naša djeca razumiju kontinent kao što je Afrika . Moj muž je iz Južne Afrike, pa smo to mirno smislili, jer nismo mogli zamisliti da letimo za Cape Town kao jedinu destinaciju za istraživanje našeg porodičnog naslijeđa.
Rečeno i (mjesecima kasnije) urađeno: san o startu na sjeveru i postepenom spuštanju kroz nekoliko stanica postao je stvarnost nakon godinu dana planiranja sve. Bili smo spremni da krenemo u dvomjesečnu avanturu, a da ne znamo da se globalna pandemija prijeti. Ali to je druga priča ili, bolje rečeno, kraj ove. Počnimo od početka.
Pakovanje nije bio lak zadatak, jer suočili smo se sa 21 letom i različitim klimatskim uslovima, od kojih je prva bila ona sušnog i u isto vreme veoma atlantskog Maroka. Bilo je to u Marrakechu gdje smo započeli avanturu; tri dana upijajući egzotične arome, zvukove i snimke Medine. Bilo je nezaboravno vidjeti djecu koja su dio velikog trga, diveći se krotiteljima zmija, krotiteljima majmuna, muzičarima i svom tom šarolikom ludilu.
Fotografova djeca sa drugom djecom u Pellsrusu, Jeffreys Bay, uz podršku Rebel Surf Boards.
Nakon takvog gomilanja senzacija, pripremili smo se za desetosatno putovanje džipom – ljubaznošću kampa Umnya Dune – prema Sahari. Dva sata nakon polaska na put stigli smo u Tented Camp, fatamorganu usred ničega gdje su nas dočekali sa čajem od mente i pecivima. svježe pečeno Trčali smo kroz dine prema našim šatorima i vilice su nam padale od takve ljepote.
Nije bilo ništa osim pijeska kilometrima unaokolo i ni naznake buke osim našeg vlastitog daha i zvuka vjetra. Tamo smo proveli dva čarobna dana jedući domaći tagin, uživanje u zvjezdanim noćima, posjete nomadima, surfanje na pijesku i jahanje kamila. Naša sledeća stanica bila je Taghazout, a malo surfsko selo u blizini Agadira iz kojeg se sa tugom, ali i adrenalinom opraštamo od Maroka novih avantura.
Stranice izvađene iz putničkog dnevnika jednog od sinova fotografkinje Anne Menke.
čeka nas Dakar, odakle se krećemo drvenim čamcem do ostrva Ngor. Tamo smo se opustili uz nevjerovatnu šetnju po zalasku sunca u kojoj smo se mogli diviti prekrasnim mozaicima i slikama a također i Ngor Rights, epicentar najsavršenijih valova i raja za surfanje. Bilo nam je super u upoznavanju mještani u vodi, koji su nas dočekali sa širokim osmijehom. Simpatija pred tolikim saučešćem bilo je trenutno.
Narednih dana istražujemo glavni grad Senegala, njegova tržišta i užurbani život, kao i mjesta poput prekrasnog restorana Chez Loutcha i, sat vremena vožnje, prekrasne La Rose, slano jezero koje je ružičaste boje zahvaljujući algama koje žive u njemu. Sedmicu kasnije ponovo smo spakovali kofere i krenuli putovanje do Zelenortskih otoka, dva sata od Dakara, da ostanemo na ostrvu Sal tri dana. Tamo smo sreli Willyja, lokalnog dječaka s kojim smo surfali i s kojim je naš sin Luke pronašao rajski zmaj surfajući dok ih je vjetar hrabrio.
Također posjetili smo zaljev Shark Bay i vidjeli mladunce limunske ajkule kako plivaju pored nas. Nakon ovog kratkog skoka do arhipelaga vraćamo se u kontinentalnu Afriku... jer nas je čekala Kenija. Kad smo stigli imali smo samo 24 sata u Nairobiju pa smo planirali posjetu Sheldrick Trust Elephant Orphanage i Giraffe Center.
Pingvini u Cape Pointu u Južnoj Africi.
Djeca usvojili su slonove svojom ušteđevinom i mogli su držati bebe koje su sreli u sirotištu. Sljedećeg jutra smo se rano probudili i letjeli smo avionom za Tanzaniju. Nismo mogli vjerovati da je konačno došlo vrijeme za safari! Nakon sletanja Travnjasta staza u Grumetima dočekala nas je sa Kimom, našim vodičem i vozačem narednih šest dana. Tokom kratke šetnje do kuće Singita Serengeti predstava je počela: slonovi i zebre prešli su cestu pred našim začuđenim očima. I još ništa nismo vidjeli.
Kada stignemo u naš trosobni apartman s pogledom na savanu već je preplavio naše čuđenje. Naredni dani bili su ispunjeni ručkovima na otvorenom, pogled na slonove koji traže hranu u žbunju pored bazena, piće zalaska sunca uz lokalne plesove i muzičke grupe... Otišli smo u Faru Faru Lodge i otkrili još jedno vrlo posebno iskustvo, ovog puta u drugom kutku rezervata Grumeti. Bilo je jako teško oprostiti se nakon pet takvih čarobnih dana, u kojima smo za sobom ostavili neizbrisive trenutke.
Safari u Tanzaniji sa Singitom.
Ali morao si nastaviti na jugu. Johanesburg, tačnije. Tamo, u Satyagraha House, Gandijevoj rezidenciji tokom njegovih ranih godina u Južnoj Africi, sada preuređenoj u hotel, provjeravamo ljepotu mjesta koje je ujedno i muzej neizmjerne ljepote.
Sljedećeg jutra smo rano poletjeli u pravcu Singita Lebombo, u nacionalnom parku Krueger. Nakon još jednog slijetanja usred ničega odvezli smo se do potpuno drugačijeg krajolika: Lebombo se nalazi uz rijeku i pruža zadivljujući pogled iz svojih luksuznih kabina. Tamo smo uživali u dugim safarijima, pratili smo tragove koji su nas vodili do skrovišta nosoroga, pokušavali smo pratiti brzim tragom geparda satima i posmatrao lavove kako love noću. Ručak iznenađenja pored rijeke bio je još jedan od tih trenutaka koja će nam zauvijek ostati u sjećanju.
Roho slona, siročeta zbog krivolova, vidio je jedan od dječjih protagonista ove priče.
Duša naše porodice za surfanje bila je željna da se vrati na obalu i provoza se u potrazi za najboljim valovima. Jeffreys Bay je poznat kao jedno od najboljih mjesta na svijetu za njihovo pronalaženje, s malim gradom okruženim prekrasnim dinama. Odsjeli smo u vili iz snova u African Perfection, jeli braai (kako u Južnoj Africi zovu roštilj), vidjeli smo delfine zajedno sa surferima i uživali u najboljem doručku –i hranljive šejkove!– grada.
U stvari, odmah smo odlučili da možemo živjeti u Jeffreys Bayu. Naš prijatelj Thys, vlasnik Rebel Surfboards, pozvao nas je da upoznamo djecu Pellsrusa, zajednice u razvoju s kojom on radi hvalevrijedan posao, a naša djeca nisu mogla biti više uzbuđena što su ušla u vodu sa svojim novim prijateljima, koji su također bili odlični surferi.
Prošla je sedmica i nastavljamo na jug do Cape Towna, gdje ćemo provesti dvije noći u Victoria Bayu. To je bila naša posljednja stanica na putovanju koji je, ne zaboravimo, imao važan cilj: upoznati našu porodicu i prijatelje, povezati se sa dijelom nas. Čekali su prije nas tri sedmice posvećene stiskanju grada, ali je Covid-19 stigao do naše rute i stoga je stigao nagli oproštaj. Ipak, nikada nećemo zaboraviti dan do kojeg smo se vozili cijeli dan doći do Punta del Caboa i pozdraviti pingvine u Fish Hoeku. Bilo je tamo, s druge strane odakle je sve počelo, kada smo shvatili da Afrika uspeva kao nijedno drugo mesto na svetu da nađe mesto u tvom srcu sijati želju za povratkom. Želja za više. I tako će biti.