'Počast zemlji' prati budućnost plemena Dene u Kanadi.
"Vjerujem da nedostatak poštovanja prema prirodi jedan je od razloga zašto imamo ovu pandemiju”, s malo tuge razmišlja Joe Sacco tokom virtuelne konferencije za novinare na kojoj razgovaramo s njim o njegovom novom djelu, Omaž Zemlji (Reservoir Books). Autor poznatog grafičkog romana Palestina, o problemima teritorija Gaze i Zapadne obale, iz svog doma u Portlandu govori nam o ovom novom projektu o odnosu autohtonog stanovništva Sjeverne Amerike prema teritoriji. „Mi kapitalisti se prema zemlji ne odnosimo s poštovanjem“, kaže on.
Poniznost s kojom se starosjedioci Kanade odnose prema prirodi To je jedno od velikih učenja koje je dobio tokom izrade ovih skoro 300 stranica (sa tvrdim povezom), koje su ga odvele na sjeverozapad te zemlje, gde su vredni mineralni resursi (nafta, gas i dijamanti) doneli rad i razvoj, ali i doneli sječa šuma, fracking, izlijevanje toksičnih tvari i naftovoda. Pogođen je pejzaž, ali i tradicionalni život sela koji je vidio kako je njihova kultura opako i s predumišljajem uništena.
Joe Sacco
"Dene - pleme koje čini centralnu osovinu njegove knjige - vjeruju da oni posjeduju zemlju, dok mi vjerujemo da ona pripada nama", kaže autor. Od pamtivijeka žive u dolini rijeke Mackenzie, a zemlja je za njih središnji element njihovog načina života.
Traperi, domorodački poglavice, aktivisti, svećenici... velika raznolikost likova provlači se kroz stranice Počast Zemlji, izgubljene u zadivljujući i sušni pejzaži u kojima borba za opstanak nije samo zbog prirodnih faktora. Alkoholizam i narkomanija, zlostavljanje i djeca otrgnuta od svojih nomadskih plemena, nesposobni da se ponovo povežu sa svojim porodicama, neke su od posljedica kolonijalističkog ugnjetavanja koje se dogodilo u ovom prirodnom raju, a o kojem još uvijek znamo vrlo malo.
Naslovnica knjige 'A Tribute to the Earth', Joe Sacco (Reservoir Books).
„Da bi kontrolisali zemlju morali su da kontrolišu one koji su na njoj živeli“, rezimira američki pisac, rođen na Malti 1960. Sako je u početku planirao kratku priču za francuski časopis i napravio je tronedeljno putovanje do severnog toka reke Mekenzi. “Kada sam stigao, otkrio sam to bilo je mnogo više priča nego što sam mislio. Odlučio sam da projekat zaslužuje knjigu i odlučio da se vratim na još tri nedelje, dok ne budem imao dovoljno materijala za dobru priču. Na prvom putovanju nije dobio sve što je želio. Razgovarao sam sa mnogo ljudi i, u dubini, sa oko 30 ljudi: seoskim poglavarima, ljudima sa suprotstavljenim stavovima u pogledu vađenja resursa, politički lideri i domorodački lideri”, prisjeća se on. Onda je došao kući, napisao scenario i počeo da crta, što je trajalo oko četiri godine. "Tako moje knjige uvijek funkcionišu."
Za novinara i ilustratora najšokantniji dio procesa bilo je otkrivanje broj počinjenih zlostavljanja, uređen sistem ukidanja maternjeg jezika, maltretiranje dece jer govore svojim jezikom. “Kada su se vratili u svoju zajednicu više nisu mogli govoriti maternji jezik i komunicirati sa vlastitim roditeljima i bakama i djedovima. Slomljeni su svi temelji kulture. Mnogi psihološki problemi proizlaze iz ovoga. Mnogo je alkoholizma u autohtonim zajednicama, direktno vezanog za ovu kulturnu destrukciju”, objašnjava on šta on kvalifikuje kao užasan identitetski kulturni genocid.
Pseće zaprege, između Tuktoyaktuka i Inuvika, u delti rijeke Mackenzie.
KLIMATSKE PROMJENE I NJEGOVE POSLJEDICE
Sacco se izjašnjava pesimistično po pitanju klimatskih promjena. “Neki stručnjaci su već upozorili da bi se moglo dogoditi ono što se dešava sa Covid-19, a mi nismo bili spremni. Slično tome, u nekim dijelovima planete klimatske promjene će biti ignorisane. U drugima ćete živjeti s većim intenzitetom. Bojim se da će svaka zemlja čekati da to direktno utiče na njih. Ne znam ima li političara dovoljno hrabrih da nam danas promijene živote u očekivanju efekata u srednjoročnom periodu”.
Stoga je želio da napravi knjigu o klimatskim promjenama. „Za većinu ljudi to izgleda apstraktno, znači obratiti pažnju na nešto što će se dogoditi za 50 ili 100 godina, i teško nam je da se povežemo sa budućnošću. Mislimo da to nije naš problem, nažalost." kaže nam. “I proces počinje tamo gdje se izvlače prirodni resursi, gdje žive autohtoni ljudi. Moja ideja je bila da ispričam ovo. Mislio sam da u Južnoj Americi postoje dobro poznate priče o domorodačkim narodima koji se bore protiv ovog neodgovornog načina korištenja zemlje, ali neko me je kontaktirao iz Kanade i rekao mi šta se tamo dešava, ispostavilo se da je to vrlo složena realnost Nisam znao ništa o tome."
„U Sjevernoj Americi ne znamo ništa o Kanadi. Mislim da se ista stvar dešava u Evropi. Ni sam nisam razumio stvarne implikacije indijskih internata. Vjerovao je da je kolonijalizam stvar prošlosti ali ima implikacije za sadašnjost, još diše, nije umro”, naglašava autor, koji tvrdi da je i dalje živ u velikim korporacijama.
Knjiga se bavi ekološkim i društvenim problemima kanadskih sjeverozapadnih teritorija.
Na pitanje kako plemena mogu da se odupru kolonizaciji, on odgovara: „To je veoma teška bitka. Na njima je da odluče kako da se odupru. Najmlađi pokušavaju da se ponovo povežu sa onim što ih je ranije činilo jakima. Kultura i politika im idu ruku pod ruku. Imaju kritičku savjest, barem oni s kojima sam ja imao posla. Donekle nostalgična, ali prije svega živa kultura, koji razume da smo u drugom svetu”.
U Kanadi je bilo komisija za istinu i pomirenje, u osnovi posvećena istraživanju šta se dogodilo u internatima za urođeničku djecu. “Bio je to sudski nalog. Procijenjena je šteta i način na koji se ona treba finansijski nadoknaditi. Ali naravno, davanje novca ljudima koji imaju zavisnost... Nažalost, mnogi od njih su se na kraju ubili. Kasnije je ta komisija sačinila izvještaj u kojem je konstatovano da je izvršen kulturni genocid. Nemam kritike na komisiju, ali sastavljanje izvještaja ne rješava problem, može dati pogrešan osjećaj krajnje tačke, ali posljedice su tu.”
To je imalo svoju relevantnost, priznaje autor, ali "Kanada mora pretpostaviti da se problem u zajednicama nastavlja", tvrdi on. "I to, barem, Kanada je otišla dalje od SAD-a, gdje je genocid bio vrlo fizički. U Washingtonu postoji muzej posvećen Indijancima, ali ne možete dobiti ni djelić onoga što se u njemu dogodilo. Ne postoji prava volja da se zna šta se dogodilo tokom perioda kolonizacije.
Sjeverozapad Kanade, sušni raj gdje najveći problem nije baš vrijeme.
Načini eksploatacije prirodnih resursa suočili su region sa različitim dilemama kroz noviju istoriju, koje su dovele do zloupotreba zemlje i autohtonih naroda, često isključeni iz odluka u ovom pogledu ili gurani da donose odluke koje bi ih na kraju interno fragmentirale. Environmentalizam, društveni problemi i istorija pomešani su u avanturi koja čitaocu daje mnogo za razmišljanje, a kombinuje naše sopstveno razumevanje naše stvarnosti sa ličnim svedočenjima koja nas pokreću u najdubljem.
NOVINARSTVO I AKTIVIZAM
“Želim da nastavim da se bavim novinarstvom, to je najveća privilegija koja postoji, samo razgovaram sa ljudima, intervjuišem, zaista uživam u tome. Ali dio mene želi raditi različite stvari." Sacco nam odgovara kada se raspitamo o njegovom sljedećem projektu. Hoće li to biti, možda, konceptualnije, poput Velikog rata? „Za mene je ta knjiga bila pokušaj da ne razmišljam o pojedinačnim pričama, što inače radim. Zanima me kako se ljudi ponašaju masovno i zato sam razmišljao o tom sukobu. Skloni smo da mislimo da grupna akcija može biti dobra stvar, ali može imati i katastrofalne rezultate."
„Sada radim na jednoj veoma underground, filozofskoj i smešnoj knjizi (nadam se!), koja Obrađuje mnoga pitanja o kojima sam razmišljao i koja ne mogu uključiti u svoj novinarski rad. Novinarstvo u meni postavlja neka pitanja na koja se novinarski ne može odgovoriti, a ja ta pitanja analiziram na drugačiji način.”
Joe Sacco je intervjuisao desetine ljudi kako bi odrazio priču o opravdanju Denesovih.
Koncept grafičkog novinarstva je, u svakom slučaju, nov za mnoge ljude koji inače ga povezuje sa fotografijom, iako je sve više autora posvećenih ovom obliku izražavanja i dokumentacije. „Ono što pokušavam da uradim je da ostavim utisak, stvorim atmosferu kroz mnogo slika“, objašnjava on. I dodaje: “Novinarstvo je na neki način povezano sa aktivizmom, ali nije ista stvar. Ja sam jasno na lijevoj strani Mislim da je to jasno kroz teme koje biram, ali morate se suočiti sa određenim stvarima. Ima ljudi koji su mi govorili 'nemoj da pričam o internatima, o alkoholizmu', ali te teme su se stalno pojavljivale... Ako želite da budete novinar, morate biti otvoreni, to je skoro više stav o tome šta radite. Moraš biti u stanju da slušaš."
„Možda je tajna novinarstva u tome što ljudi vole da pričaju o sebi, a ako im date tu priliku, otvoriće vam se. Ohrabrujem one koji žele da budu novinari da istraju, mislim da je to oblast koja može mnogo da raste”.
Generalni guverner Kanade John Buchan (u sredini, drži štap) razgovara sa tri svećenika misije u Fort Good Hopeu, jednom od mjesta u Saccovoj drami, 1937.