Poslije ljeto 1993, Carla Simon ponovo gleda svoj život i svoju porodicu, ponovo gleda unutra, kako bi izvukao film koji je toliko ličan da je potpuno univerzalan. U Alcarràs (Izdavanje u bioskopu 29. aprila), direktor koji je ustao sa Zlatnog medvjeda na posljednjem Berlinskom filmskom festivalu razotkriva ponos, bijedu, promjenu, sjaj i grubost život na selu, život na selu.
"Moji ujaci uzgajaju breskve u Alcarràsu", kaže ona. Prije su radili s njegovim djedom, čija je smrt prije nekoliko godina bila okidač koji ga je natjerao da na to mjesto i taj tradicionalni i porodični rad sagleda na drugačiji način. „Bol koji osećamo zbog smrti mog dede naveo me je da cenim njegovo nasleđe i njegov rad“, otkriva on.
“Prvi put sam zamislio da bi drveće koje uzgaja moja porodica i koje toliko znači moglo nestati. Odjednom Osjetio sam potrebu da pokažem ovu stranicu, njegova svjetlost, drveće, polja, ljudi, njihova lica, surovost njihovih života, vrućina ljetnih mjeseci... Mislim da ima ogromnu kinematografsku vrijednost.”
Porodica Sol.
A šta ako imaš. Alcarràs je grad u lerida, iz regije Segrià, koja se graniči sa Aragonom. To je kopnena regija koja mnogo gleda na selo. Ima Simonovih mjesta njegova glavna porodica, Solé. Porodica koja već tri generacije obrađuje svoja polja, bere breskve i paragvajske breskve, ručno ih bere, ubija zečeve svake noći da ne pokvare žetvu.
Film počinje kada saznaju da će ovog ljeta ubrati posljednju žetvu, da će izgubiti njive koje su obrađivali i nastanjivali jer na njima nikada nisu potpisali papire, već samo razgovor dobrih komšija. Novi vlasnik želi da ukloni stabla breskve kako bi postavio solarne panele, isplativije.
Najmanji, najsrećniji.
"Ljudska bića su obrađivala zemlju u malim porodičnim grupama još od neolita, to je najstariji rad na svijetu", kaže Simon. “Ali istina je da priča o Soléu dolazi u vrijeme kada ova vrsta poljoprivrede više nije održiva.”
Istorija ove porodice je istorija mnogih drugih. Ljudi koji želi da živi od zemlje. Za sve i uprkos svemu. “Alcarràs je počast otporu posljednjih poljoprivrednika, koji svakim danom imaju sve veći rizik od izumiranja u zapadnom svijetu”, kaže ovaj reditelj koji je već zauzeo nišu u historiji španske kinematografije.
STVARNI ŽIVOT
Štaviše, u Alcarràsu, Nekoliko generacija iste porodice živi zajedno. Još jedna vrlo lična tema za Carlu Simon i izuzetno univerzalna za sve. Deda koji ćutke prati do kraja svega što je znao. Otac koji živi ljut na njega i na sve. Njegova požrtvovana žena. Tetka koja pokušava da posreduje, ona koja traži drugi izlaz. Djeca tinejdžeri jednom nogom u tom poljoprivrednom i seoskom svijetu, a drugom u muzici i zabavama. Mališani koji su sretni na tim poljima. “Svaki član Soléa pokušava pronaći svoje mjesto u svijetu u trenutku kada će izgubiti svoj porodični identitet”, kaže Simon.
Djed i unuka.
Za nju je Alcarràs takođe „film o porodičnim odnosima, tenzije među generacijama, rodne uloge i važnost ujedinjenja u vreme krize." Taj otac koji želi da mu sin uči, da mu manje pomaže u polju, iako mu je draži traktor nego knjige. One devojke koje znaju napamet pesmu ponosa i seoskog identiteta koju im je deda oduvek pevao.
Kao i Verano 1993, Alcarràs je pun detalja i naturalizma. Još jedno definitivno ljeto, nostalgično i lijepo u daljini, ispričana u malim scenama, razgovorima van ekrana, u toj magiji traženja prirodnosti. Reditelj to postiže, između ostalog, zahvaljujući ekipa neprofesionalnih glumaca.
Igranje među stablima breskve.
Ljeto prije covida obilazile su se svečanosti gradova regiona tražeći njihove protagoniste, nadajući se da ću ih pronaći u istoj porodici. Želio sam da imaju tu vezu sa zemljom i da govore specifičnim dijalektom područja. Videli su više od 7.000 ljudi. Na kraju, svaki od Soléa je iz različite kraljevske porodice, ali su proveli toliko vremena zajedno na probama, improvizaciji da su formirali novu, vrlo pravu porodicu. “Stvorili su tako intenzivne veze da čak danas ih i dalje nazivaju imenima svojih likova”, račun.
Alcarràs To je važan film, veoma važan. Za teren i za bioskop. Za sve. Za njegovu premijeru možete povratiti 14 soba zatvoreno između Lleide i Tarragone, Moći će da ga pogleda 14 opština koje su godinama bile bez bioskopa. To je čudo. Sreća. Kao i ovaj film, otpor sa sela i od života koji želi da se odupre.
Igranje sa onim što je ostalo.