Ima mjesta čije je ime veće od njih samih. Ili, drugačije rečeno, postoje imena koja su došla da predstavljaju mnogo više od sela, grada ili doline; imena sa širim odjekom i mnogo dubljim implikacijama. Jedno od tih imena je Sargadelos.
Vjerovatno ste čuli za karakterističnu bijelo-plavu galicijsku keramiku koja nosi to ime. Možda ste vidjeli neke od prodavnica i galerija koje kompanija ima u različitim gradovima.
Možda vam čak i zvuči istorijski lik, markiz od Sargadelosa. Ono što možda ne znate je to Sargadelos je selo. I to nije bilo koje selo.
Sargadelos je mjesto gotovo mitskih rezonancija, mali grad sa istorijom većom od sebe. Sargadelos je mjesto na mapi, konkretno na obali Lugo, ali to je i mjesto u sjećanju; TO JE tačka u kojoj se ukrštaju istorija, pejzaž, simboli, prošlost i budućnost. Nije loše za župu koja jedva dostiže 120 stanovnika.
Keramička figura iz Sargadelosa.
KERAMIKA SARGADELOSA
Fabrika u gradu je mnogo više od keramičke firme. To je kulturni projekat koji svoju istoriju proteže kroz tri veka, priča koja je isprepletena s francuskom invazijom 1808., sa galicijskim egzilom u Argentini i to traje do danas.
Porijeklo je u Antonio Raimundo Ibáñez, prosvećeni preduzetnik koji je bio u kontaktu sa drugim delovima Evrope zahvaljujući brodarskim poslovima sa kojima je trgovao sa Engleskom ili Skandinavijom, koja Odlučio je da osnuje fabriku za proizvodnju zemljanog posuđa u engleskom stilu u dolini u kojoj je već imao livnicu.
Statua Antonio Raimundo Ibanez, Marques de Sargadelos, u Gradskoj vijećnici Ribadea.
Ta dolina je bila dolina Sargadelosa. I iako Ibáñez, poznat kao markiz od Sargadelosa, umro je u linču iz nejasnih razloga ubrzo nakon toga, izboden na smrt u polju u blizini svoje kuće, a zatim bez majice hodao kroz sela u okolini, sa svojom porodicom zatvorenom, suprugom koja je umrla nekoliko dana kasnije i kćerkom koja je na kraju izgubila razum, u pravom dramskom stilu romantično romansa, ostavljena da radi klica onoga što bi bio jedan od velikih kulturnih projekata sjevera.
Tokom narednog veka u istoriji fabrike bile su četiri faze – komade svakog od njih danas kolekcionari traže antikvarnici iz pola svijeta – sve do 1968. Isaac Díaz Pardo i Luis Seoane, dvije bitne ličnosti kulture 20. stoljeća u Galiciji, odlučili su da izgrade fabriku na istom mjestu gdje je bila markizova i daju oblik savremenoj umetničkoj keramici. Tako je rođen Sargadelos koje danas znamo.
Isaac Diaz Pardo i Luis Seoane
A oko njega čitava plejada projekata: izdavačka kuća, Laboratorija za forme Galicije, Ceramica do Castro, Galicijski informativni institut, u Muzeju savremene umetnosti Carlos Maside, stipendije, kursevi, umjetničke rezidencije koje su dovele stotine grnčara iz cijelog svijeta u dolinu... sve je plaćeno profitom koji je ostavila tvornica.
Nakon konvulzivnog perioda nakon smrti Dijaza Parda, konačno čini se da je posljednjih godina kompanija povratila dio značenja koje je prvobitno imala. I, u svakom slučaju, danas je ponovo jedan od glavnih razloga za posjetu selu.
Tamo, u upečatljivoj zgradi koju je 1970. godine dizajnirao arhitekta Fernández Albalat, nalazi se istorijski muzej, jedna od najvećih prodavnica brenda, a pre svega, posetiocima se pruža mogućnost da posete fabriku, šetaju među grnčarima, vide iz prve ruke kako se komadi farbaju jedan po jedan i kako se boje menjaju sa temperaturom rerne.
Tvornička terasa, djelo Andrésa Fernándeza Albalata.
ŠETNJA LJUBAVNIKA
Malo niže, ostavljajući tvornicu za sobom, dolazite do ruševina stare ljevaonice. Iza nje uska staza vodi u šumu na rubu kanala. To je Paseo dos Namorados, koji zalazi u dolinu između stoljetnih stabala kestena, približavajući se rijeci.
Paprati su sve veće i mahovina prekriva stabla drveća u najzatvorenijem prostoru, između božikovine, hrasta i stoletnog lovora. Upravo tu, nakon zavoja, pojavljuje se, iznenada, stara brana, izgrađena 1790. godine za dovođenje vode u ljevaonicu i koja danas stvara spektakularan stepenasti vodopad.
Na ulazu u šumu, gde smo ostavili auto, neke od starih zgrada primitivne fabrike danas zauzimaju radionice lokalnih zanatlija. Ispred ruševina stare ljevaonice nalazi se kulturni kafić.
A tamo gore, jedva 200 metara dalje, spektakularni Pazo del Marqués de Sargadelos i Istorijski muzej. Nema mnogo sela ove veličine sa dva muzeja.
Paseo dos Namorados, Cervo (Lugo).
GASTRONOMSKI SARGADELOS
Pronaći ukusno mjesto za jelo nije teško u ovoj oblasti. Burela, jedna od prijestolnica boniterosa na sjeveru, udaljena je jedan korak. A na drugu stranu, nešto više od 4 kilometra dalje, San Cibrao sa svojim terasama.
Ali bez napuštanja grada ima dovoljno opcija. Do nedavno, mjesto koje su vam svi spominjali kada ste pitali bilo je O Almacén, mali seoski hotel s domaćom kuhinjom, ugodnom terasom s pogledom na rijeku i poznat po svojim tradicionalnim specijalitetima kao što su sardine u albariño marinadi, caldeirada u stilu A Mariña ili flan.
Od nedavno postoji još jedna opcija. Ne napuštajući fabriku keramike, pristupajući kroz arkadu njenog kružnog dvorišta, dolazite do Taberna de Sargadelos, jednostavna kantina, bez ikakvih pretenzija osim što služi tradicionalnu, iskrenu i nekompliciranu galicijsku kuhinju.
Namještaj je, naravno, dizajniran u kući, a sve, čak i pivo, služi se u popularnom plavo-bijelom posuđu. empanada dana je dobra, tripice, koje stižu na sto u velikodušnoj posudi, one su od kojih vam se usne lijepe.
Raxo u taverni Sargadelos.
Zorza ne nedostaje (svinjski file mariniran sa paprikom, pečen i serviran, ovde, sa sveže prženim krompirom), the raxo (isto meso, ali sa marinadom bez paprike), hobotnica, svinjsko uvo, dagnje. I za desert, potrebno sa medom ili sirom sa orasima i dunjom.
Usluga je ljubazna, mesto udobno i pijte vino u cunca – porculanskoj šolji iz čijeg dna izlazi – i to u podnožju ogromnog keramičkog murala Luísa Seoanea podignite bilo koji obrok na drugi nivo. Vi ste u srcu svemira Sargadelos.
Mural Luísa Seoanea u taverni Sargadelos.
Nije malo za selo u jednoj od najmanjih opština Galicije. I još bismo morali da pravimo stazu duž reke, Priđite liticama (udaljene su samo 10 minuta hoda) ili do osamljene plaže A Rueta.
Mogli bismo i dalje ostati kod komšije Mute House i zatražite jednu od onih soba sa dnevnim boravkom koji gleda na baštu ova obnovljena seoska kuća.
I sve bez pomeranja iz doline, iz ovaj mikrokosmos koji je napravio svoje ime mnogo više od imena i rezoniraju na poseban način.
PRETPLATITE SE OVDJE na naš newsletter i primajte sve vijesti od Condé Nast Traveller-a #YoSoyTraveler