Pingvin nas posmatra
Putovanje na Antarktik je pravac u centar avanture, ulazak u nepoznato, prisjetimo se epova Amundsena, Scotta, Shackeltona i svih anonimnih heroja koji su omogućili relativno osvajanje ogromnog bijelog kontinenta.
Ali vjerovanje u njegovo postojanje datira još iz klasične Grčke, kada se Aristotel borio sa idejom o sfernoj planeti. Priče mornara tog vremena opisale su kako su na svojim putovanjima na sjever zvijezde koje su im bile poznate nestajale su sa nebeskog svoda u isto vreme kada su nazirali i druge nepoznate do tog trenutka. A sve bi se to moglo dogoditi samo ako bi, suprotno onome što se tada pretpostavljalo, Zemlja bila kugla, teorija koja je bacila još jednu nepoznanicu: ako se on, prema njegovim proračunima, nalazi na sjevernoj hemisferi, vrlo je vjerovatno da postoji i južna hemisfera sa zemljama koje tek treba otkriti.
Magnet za putnike koji više nemaju granice za osvajanje
Zbog svoje lokacije u smjeru Polarne zvijezde, koja se pak nalazi u sazviježđu Malog medvjeda (na grčkom arktos), Grci su nazivali Arktikos mesta koja se nalaze severnije, pa da postoji južna hemisfera, ona bi se morala zvati antarktikos ili „suprotno od arktikosa“.
Moje putovanje na jug iza juga počelo je mnogo ranije; Pre tačno godinu dana, kada su me sudbina i lični projekat koji je još uvek bio u toku doveli do susreta Alex Txikon, međunarodno poznati planinar zaljubljen u led.
Neko vrijeme nakon našeg prvog susreta, primio sam poziv od njega i pozvao me pridružite se vašoj ekspediciji na Antarktik tokom mjeseca decembra, dio njegovog projekta Putevi do Himalaja za zimu 2019-20. Očigledno, nisam sumnjao u to.
Vrlo je vjerovatno da postoji i južna hemisfera sa zemljama koje tek treba otkriti
Nakon nekoliko mjeseci priprema, treninga i neizvjesnosti, došlo je vrijeme, sve je bilo spremno: beskrajna planinarska oprema i odjeća, moj splitboard (snoubord koji se može razdvojiti na dvije skije), hrana za proslavu Božića... i kofer sa osnovnim članom za ekspediciju, moja kamera Intrepid 4x5 – ime mi pada na pamet – opskrbljena puno crno-bijelog filma. Savršen fotoaparat za fotografsko pakovanje kakvo je putovanje zaslužilo i sa kojim Želeo sam da odam počast tim ranim istraživačima.
Ove vrste kamera su daleko od onoga što trenutno povezujemo sa fotografijom, kao što su neposrednost, društvene mreže i drugo. U stvari, ide obrnuto: tjera vas da budete spori, pažljivi i metodični.
Nakon dvadeset četiri sata leta stigli smo do Malvina, Foklanda, ostrva koja će poslužiti kao uvod u dane koji dolaze i koja će favorizovati stvarajući vezu drugarstva potrebno na ekspedicijama.
Zajedno sa Alexom, Juanrom Madariagom – velikim piscem i penjačom – i ostalim mojim kolegama i prijateljima (Luisón, Jose, Maite, Rosa i Asier) zatvorili bismo posada Ypake II, broda od trideset tona kojim upravljaju kapetan Ezequiel i njegov sin Santiago.
Ispred nas je čekalo hiljadu nautičkih milja. Plovidba jednim od najopasnijih mora na svijetu iskustvo je neprikladno za osjetljive želuce. I danas, sa svim informacijama koje imamo, ovo To je zadatak rezerviran za najiskusnije nautičare.
Drakeov brod i more nametali su nam svoja pravila
Ni život putnika nije lak, jer svaki minimalni pokret podrazumijeva vještinu koja se svakodnevno uvježbava. Padanje naočara, leteći objekti, seanse kontorzije prilikom odlaska u toalet...
polako, Drakeov brod i more su nam nametali svoja pravila, dani su postajali sve duži i duži granica između dana i noći je blijedila, signal našeg skorog dolaska u antarktičke zemlje.
Tako do Badnje veče jutro, Nakon teške olujne noći, probudio me Luisonov prikriveni glas: "Dieguito, prva santa leda!" Zgrabio sam kameru i, što sam brže mogao, popeo se na palubu, gde je već bila Huanra, prelazeći od pramca do krme sa iluzijom deteta.
Prigušeno svjetlo filtrirano gusta magla nazirala je lik tog ledenog diva dok je nekoliko pahuljica snega počelo da pada. Sve se dešavalo usporeno na mojoj mrežnjači, i odjednom sam to shvatio stigli smo i da se preda mnom otvorio novi svijet. Pustio sam da prođe nekoliko trenutaka prije nego što napravim prvu fotografiju, dopuštajući da otisak trenutka bude dubok i da se ne izbriše.
Snježne planine, gigantski ledeni zidovi, pingvini... savršen početak za našu avanturu
Pristajemo u Melchior ostrva a ostatak dana posvećujemo istraživanju okoline. Snježne planine, gigantski ledeni zidovi, pingvini... savršen početak naše avanture. Mislim da nikad nisam bio toliko gladan na večeri za Badnje veče.
Sljedećeg jutra isplovili smo prema tjesnacu Gerlache i, tokom sati plovidbe koji su nas dijelili od zaliva Orne, uočili smo prve kitove, foke i pingvine. Priroda u svom najčistijem obliku.
Za naš prvi uspon željeli smo to učiniti bez skijaške opreme, alpski. Tokom uspona naišli smo kolonija pingvina s bradom koji nas pažljivo posmatra, posebno zato što su u sezoni parenja i odlaze u tuču sa proždrljivim pomorcima, vrstom grabežljivih galebova koji iskorištavaju i najmanju grešku da otmu svoje potomstvo.
Sa derezom i cepinom na vrh smo stigli kasno uveče i sa osećajem da smo uronjeni u 'američku noć', ta fotografska tehnika koja se sastoji od pretvaranja dana u noć.
Priroda u svom najčistijem obliku
Na Antarktiku se prepliću dani i noći. Dnevno vrijeme je produženo na 24 sata, razlikuje se samo po nekoliko sati sumraka koji su toliko magični da se prisiljavate da što manje spavate kako biste maksimalno iskoristili trenutak i onesvijestiš se u vreći da bi, nakon onoga što izgleda kao treptaj oka, počeo iznova.
Napokon je stigla naša prva velika avantura. Alex i Huanra su željeli krenuti prema cuverville island sa okom vrh divlje ostruge i uzbuđeni zbog ideje penjati se neviđenom rutom. U pet popodne počeli smo uspon. Veliki zidovi nestabilnog snega, pukotine, seraci, oštri grebeni... smo uzeli osamnaest dugih sati do vrha, gdje prihvaćamo i krstimo novi put kao Lorezuri (bijeli cvijet).
Dani koji su uslijedili protekli su u plovidbi Gerlacheskim moreuzom, penjanju i spuštanju niz planine koje izviru iz mora, posjećujući drevne antarktičke baze zamrznute u vremenu koje još uvijek nose tragove ranih britanskih istraživača, kampovanje na santi leda i da, snimanje puno fotografija i pišemo sopstvenu istoriju kao istraživači kontinenta koji sada, završavajući ove linije, Osećam da će biti sa mnom zauvek. I da će možda jednog dana taj santi leda ponovo izroniti iz magle.
Kolonija pingvina s bradom na putu do vrha Spigot Peak-a