Amanda i njena rođaka Amy, Valdese, Sjeverna Karolina, Sjedinjene Američke Države, 1990.
Dokumentarni fotograf Meri Elen Mark je želela da bude portparol najslabijih, stoga je iskoristio svoj talenat i svoj cilj da osuditi složene, bolne ili uvredljive situacije koje trpe djevojke i žene tokom druge polovine 20. veka.
Nešto u čemu je severnoamerički fotograf bio pionir, kao takođe je usađivao humanizam u svoje fotografije, s kojim nam, osim što nam pokazuje grubu stvarnost, direktno i bez izvještavanja, uspeva da nas natera da sagledamo unutrašnji svet portretisanih ljudi. Šokantan i često bolan svijet koji ćemo od 18. marta moći gledati licem u lice i bez filtera na izložbi Mary Ellen Mark: Životi žena, u Foto Colectania (Paseig Picasso, 14 godina, Barselona) do 31. jula.
koji će biti prva međunarodna izložba – od njegove smrti 2015. – koja se bavi najvećim dijelom Markove karijere (od 1967. do 2011.) sastavlja fotografije, filmove i materijal sa kojima je fotoreporter uspjela snimiti surovo postojanje djevojaka i žena širom svijeta.
Ciganski kamp, Barselona, Španija, 1987.
IZLOŽBA U FORMU OBAVEZA
“Nismo mogli više bez odavanja počasti Mary Ellen Mark. Ovo je samo klimanje, uvod u veću izložbu koja tek dolazi”, objašnjava Anne Morin, direktorica diChroma fotografije, kustosica izložbe i koja je bila zadužena za zaron u Markova arhiva, sastavljena od više od dva miliona fotografija, da odaberete 93 koji čine uzorak Vida de mujeres. Spasio sam ih od ličnu selekciju koju je sama napravila 2003. godine , gdje je uključio one koje je smatrao optimalnim”.
Kako nam Morin kaže, specifičnost Markovog rada se sastojala u predstavljanju fotografija kroz sekvence – grupe slika koje odgovaraju na narudžbine određenih časopisa – dakle, U vrijeme kustosa izložbe, radije je označio dvije serije, Circo Indio iz 1989. i Twins iz 2002. godine. I, između ova dva pola, u rasponu od monstruoznog do grotesknog, obuhvata panel mogućih formalnih deklinacija u kojima su žene stavljene na marginu društva. „Očigledno postoje narkomani, neonacističke grupe, Ku Klux Klan, bolesni, transvestiti, logori, prostitucija... Beskonačnost tema u kojima su zajednički imenitelj žene”.
Djevojčica se penje uz zid. Central Park, Njujork, Sjedinjene Američke Države, 1967.
NASTANIVANJE STVARNOSTI
Lica koja ćemo otkriti u Mary Ellen Mark: Životi žena nikoga neće ostaviti ravnodušnim, budući da fotografkinja bila je stručnjak za prihvatanje stvarnosti bez izvještavanja.
“Fotografije sam napravio 'sprijeda' i za to mnogo puta je morao da deli pakao sa ovim ljudima. Ostao je nedeljama sa narkomanima, mesecima sa prostitutkama u Indiji, nije puštao Mariju Terezu de Kalkutu... konačno je 'nastanio' ono što je fotografisao. Dobio sam punu podršku. Spajao se sa ljudima koje je fotografisao dok se nisu navikli na njegovo prisustvo i na kraju otkrili njegovu intimu”, razotkriva direktor kompanije za kulturni menadžment diChroma photography.
nije imao snažna psihološka podrška fotografkinja ne bi bila u stanju da izađe neozlijeđena iz teških situacija s kojima se suočila sa kamerom. Sposobnost koju Anne Morin opisuje gotovo kao šamansku i kojom je na fotografijama uspeo da dostigne taj kulminirajući stepen: „Ne pogrešivši, ne dopustivši da ga propadnu sopstvena osećanja i slabost. U svom tom paklu brani se sa obzirnošću i hrabrošću, i završava pronalaženjem elementa koji dolazi u kontrast ovoj ekstremno potresnoj stvarnosti”.
Jedan primjer, koliko je pun nade koliko i dramatičan, jeste gest neizmerne nežnosti koji devojčica ispoveda svom mlađem bratu u liku porodice Damm, koji je živio u autu u kalifornijskoj pustinji. Meri Elen Mark je znala da je ovo pravi trenutak za fotografisanje , da se suprotstavimo najgroznijoj stvari koju možete pronaći, što je u ovom slučaju bilo otkriju da je očuh narkoman seksualno zlostavljao djevojčicu a da majka, takođe narkomanka, nije ni sumnjala, pošto ga je, kada je saznala, napustila i otišla sa dvoje dece, podseća fotograf.
Porodica Damm u autu. Los Anđeles, Kalifornija, Sjedinjene Američke Države, 1987.
ANTAGONIČNE SILE
"Markov rad je bio spasilački rad," potvrđuje Anne Morin, jer mimo vrste dokumentarnog žanra, čiste i jednostavne provjere stvarnosti, Amerikanka je imala onu iskru koja nedostaje drugim fotografima: dala je slici malo otvaranja, optimizma, nade. “Snaga njegovih slika leži u frontalnosti (ona praktički nestaje) i, zauzvrat, u toj nježnosti i dubokom humanizmu, šta tu čini vrhunac zahvaljujući spoju ove dvije antagonističke sile”.
Uzmimo kao primjer njegovu najpoznatiju priču, onu o Erin 'Tiny' Blackwell, tinejdžerka koju je upoznao 1983. godine koja je živjela u predgrađu Sijetla, koja je konačno uspela da ispuni njen san iz detinjstva, a to je da ima 10 dece.
Upravo snaga njegovih slika je bila u tome da prikazuju daleko iznad prikazane stvarnosti, ono što je snimio svojom kamerom bilo je mračno lice američkog sna: „Tako blistav, tako beli osmesi, tako reklama za pastu za zube. Pa ne, ispod zavese ima ovo, prljavština, otrovni vazduh koji se cijedi kroz sve velike gradove, gde su protagonisti žene”, kustos izložbe s ogorčenjem osuđuje.
Mali u svojoj odjeći za Noć vještica. Sijetl, Vašington, Sjedinjene Američke Države, 1983.
SUPTALNOST KARIKATURA
U karijeri Meri Elen Mark bilo je mesta i za suptilnije fotografije. Portretirao je lakše stvari, poput Blizanci ili maturski plesovi, da su za Morin, iako su pomalo cirkusni i monstruozni, takođe oni odražavaju vizuelne prototipove, gotovo karikature, kulture. Oni otkrivaju lice društva, američkog, u kojoj postoji kult za vidljivo i kinematografsko, za spektakl.
„Samo ona je sposobna da dostigne ove nivoe suptilnosti. Da uhvatite ovo pretjerivanje, koje je tako stvarno, a ova intimnost je moguća samo ako ste žena", objašnjava Anne Morin, takođe upoređujući Markovu odvažnost i hrabrost sa drugom velikom fotografkinjom, Španjolkom Isabel Muñoz.
GDJE JE ILUSTROVANA ŠTAMPA?
Odavno je prošlo ne nalazimo tako brutalne izvještaje u časopisima (Rad Meri Elen Mark objavljen je u Life, New York Times, Vanity Fair, New Yorker i Rolling Stone), nešto što je američki fotograf već predvideo 80-ih, kada je primijetiti da se uređivački sadržaj mijenja i da više nema mjesta za ilustrovanu štampu.
Vera Antinoro, Rhoda Camporato i Murray Goldman, Luigijev talijansko-američki klub. Majami, Florida, Sjedinjene Američke Države, 1993.
„Više nam se ne sviđa direktno i frontalno suočavanje sa stvarnošću, jer imamo takvu nagomilavanje da više nema toliki uticaj“, pojašnjava Anne Morin, koja nas podseća da ovi sjajni izvještaji su jednostavno promijenili podršku i prešli na knjige i izložbe, poput ove koju je sama naručila i koja će 18. marta stići u Foto Colectania (u saradnji sa Banco Sabadell Foundation), odakle je planirano da krene za švajcarski grad Lenzburg i Pariz.
Za razliku od onoga što se dešavalo prije 40 ili 50 godina, sada ova vrsta sadržaja, umjesto da se pojavljuje u časopisima, postaje dio muzejskog osvećenja institucija, što treba cijeniti, a mnogo više ako, kao što je slučaj s diChroma fotografijom, postoji volja da se projekti spašavanja i lica žena koje je ponela struja istorije i oni su nestali. "I ne bih željela da Mary Ellen Mark nestane sa međunarodne scene", zaključuje Anne Morin.
Ni ti ni bilo ko Anne, ni ti ni bilo ko...
Adresa: Passeig Picasso, 14, Barselona Pogledajte kartu
Telefon: (+34) 93 217 16 26
Raspored: Od srijede do petka: 16:00 - 20:00 / Subota: 11:00 - 15:00 i 16:00 - 20:00 / Nedjelja: 11:00 - 15:00 / Zatvoreno: ponedjeljak, utorak i praznici
U pola cijene: Opšti ulaz: 4 € / Sniženi ulaz: 3 € / Besplatan ulaz: prva nedelja u mesecu