Ta karakteristična zaobljena stijena Salvore.
“Neustrašivi triler u kojem glume naše bake koje nose marame.” Tako to voli režiser Paula Cons definisati Ostrvo laži (premijera 24. jula na Filminu), film koji Salvorine heroine konačno izvlači iz zaborava, tri žene, María Fernández, Josefa Parada i Cipriana Oujo, da su u rano jutro od 1. do 2. januara 1921. porinuli u more da traže preživjele u najvećem brodolomu na galicijskoj obali, Santa Isabel, ili Galicijski Titanik.
„Zapravo, ja sam novinar i uvek volim da pišem stvari zasnovane na istinitim pričama“, objašnjava Cons, koji debituje u fikciji sa ovim igranim filmom. „Osim toga, dosta kontrolišem istoriju Galicije i bio sam veoma iznenađen kada mi je iznenada došao prijatelj, takođe novinar, koji je video malu izložbu o brodolomu... I nisam imao pojma o ovoj tragediji, niti o ovim damama, Bio sam potpuno zadivljen, počeo sam da povlačim konac i definitivno su me zakačili”.
Tri junakinje Salvore.
Tri žene (mlade, jer nijedna nije bila starija od 25 godina) bile su stanovnice Salvora, najveće ostrvo koje je dalo ime arhipelagu, dio je Nacionalnog parka Marítimo Terrestre das Illas Atlánticas de Galicia od 2008. godine. Salvora zatvara ušće Arosa na sjeveru. Kako kažu u filmu, "To je lukobran kontinentalne obale." Njegova jedinstvena orografija pokazuje tu istorijsku i stalnu pošast u njoj zaobljene granitne stijene, zvane kuglanje. Te kobne noći sudario se Santa Isabel, veliki prekookeanski brod koji je skupljao putnike između Bilbaa i Kadiza i potom odlazio u Argentinu.
„U stvarnosti, to je bilo kao spoj loše sreće: stari i veoma mali svetionik na mestu gde su oluje, mnogo veći svetionik pored, koji je čekao optičara 16 godina... A onda ima više teorije: kako je išao kapetan, oluja...”, kaže Kons. Odlučila je da popuni praznine koje je ostavila stvarna istorija nekom galicijskom legendom. “Nevjerojatno s mnogim legendarnim ili istinitim elementima historije i obale Galicije. Poput raqueirosa (kopnenih gusara koji su uzrokovali potapanje brodova s bakljama da bi kasnije zadržali plijen), koji su vrlo porijeklom iz Costa da Morte, zato se i zove Costa da Morte”.
Boja tih atlantskih voda.
Marija, Josefa i Cipriana su skočile u more dorcas, u rudimentarnim i teškim čamcima imali su tada, bez razmišljanja. Te noći jedva da je iko ostao u selu Salvora, naseljenom naseljenicima, a oni sati proveli su veslajući kako bi se spasilo 48 ljudi (još 213 je umrlo). “Bili su vjerovatno najbolji mornari koje ste mogli naći u to vrijeme”, kaže Cons.
Kada je vijest stigla na kopno, ove tri žene (plus četvrta koja zapravo nije skočila u more) pretvorile su u heroine, odale im zaslužene počasti, nagradile ih novcem i medaljama. Do jednog dana štampa je odlučila da ocrni taj podvig i okrivila ih što su opljačkali mrtve. “Možda da su bili muškarci, ne bi se usudili ocrniti svoja imena i mi bismo danas znali za njih. Ali bilo je jednostavno kao da neko lažno svjedoči da ih baci u apsolutni zaborav”, nastavlja reditelj.
Marija i Josefa, nenamjerno heroine.
Kasnije su pali u anonimnost... Sva ta nezatražena pažnja dodata je posttraumatskoj traumi koju su pretrpjele od iskustva spašavanja, pretvarajući ih u heroine (ideja instrumentalizacije junaka u tragedijama, usko povezana sa aktuelna kriza, tema je bitna u filmu), zajedno sa onom galicijskom idiosinkrazom duboko u sebi, koja je uvećana jer su te žene bile intelektualne i emocionalne nepismene koje su oduvijek živjele na tom malom ostrvu. "Pretpostavljam da im je bilo neugodno, nastavili su da žive na ostrvu, a onda su otišli živjeti na obalu, novac koji su zaradili od danka ulagali su u imanja, male kuće...", otkriva Paula Cons.
OTOKO JOŠ DIVLJE
Salvora se danas može posjetiti uz posebne dozvole u privatnim čamcima ili čamcima koji zatim prikazuju otok u obilascima s vodičem i maksimalnim dnevnim kapacitetom od 150 do 250 ljudi tijekom cijele godine. Tu se ne može prenoćiti, nema čak ni toaleta ni vode za piće. Ono što je ostalo je svjetionik (novi, u koji je na kraju stigao optičar), Pazo del Marqués, kapela (koja je prije bila ribarska konoba) i ruševine naseljeničkog sela, u kojem su živjele te tri žene i koje su napustili su ga posljednji doseljenici 1972.
Plaže Salvore.
ostrvo je bilo u vlasništvu porodice Otero, markiza od Reville, do 2007. kada ga je kupila Caixa Galicia. gospodar ostrva koristio ga kao lovište i zato tamo još uvijek ima jelena koje je kasnije sam uzeo u lov. Doseljenici koji su tu živjeli bili su dužni da mu daju dio onoga što su dobili od zemlje. Bio je to praktično feudalni sistem koji je tamo preživio do nedavno.
Pozitivan dio tog užasnog režima? Ostrvo je do danas ostalo praktično divlje. “Ostrvo je ogromno, ima tu čistoću jer nema nista moderno, nema cak ni kabla. Maksimalna smetnja bila je budnica aviona”, kaže Cons.
Upravo zbog toga i zbog vremenskih i morskih poteškoća da se svaki dan stigne do otoka (od Ribeire ili O Grovea je 50 minuta vožnje brodom), nisu mogli snimiti cijeli film u Salvori. “Bili smo tamo nekoliko sedmica, ali smo i upali San Vicente do Mar, koji ima isto kamenje, kuglanje. Zapravo, zanimljiva stvar je da, u nekim sekvencama, **kada mislite da ste u Salvori, ono što vidite u pozadini je Salvora”. **
ostrvo laži premijerno će biti 24. jula u Filminu i učestvovat će na Šangajskom filmskom festivalu.
Darío Grandinetti i Nerea Barros u selu Salvora.