Lisabon za nas nije nov, on je star. Dakle, samo tako, sa stavom pridjev koji sadrži poštovanje, mudrost i nostalgiju. Nije ni prvi put da nas bijeli grad zasljepljuje svojom svjetlošću, reflektovanom savršenom simetrijom u njegovom portugalskom putu i u zamršenim šarama pločica na njegovim fasadama.
Ali taj kapital u kojem je saudade sve prožimao –od osjećaja za fado do razrađenog samostanskog slatkog – blijedi tako brzo u svijetu kloniranih oglasa muka od muke šta ga čini jedinstvenim Izgleda kao delikatan posao.
Stoga smo ovom prilikom odlučili da pristupimo grad sedam brda bez predrasuda, s pažnjom i uvidom putujućeg arheologa koji kopa po njegovoj utrobi da bi, malo po malo, iskopao blago koje ga je učinilo velikim prije nego nestanu ili padnu u zaborav.
Ako otvorimo krovni prozor o kojem je Saramago govorio (njegova izgubljena i pronađena knjiga) vidjet ćemo da u srcu Lisabona još uvek postoje tragovi njegove prave suštine. Onaj autentični, onaj koji nas iznova i iznova podseća zašto povratak na ušće Teža je uvijek dobra ideja.
Pogled sa Miradouro da Senhora do Monte.
OD PALATE DO PALATE
Bio je stručna ruka Brazilke Marte Tavares onaj koji je zadužen za sanaciju zgrade iz 16. stoljeća koja danas zauzima The One Palácio da Anunciada, sa pet zvjezdica ukrasio Jaime Beriestain koji će vas ostaviti zadivljenim originalnim elementima – obratite pažnju na barokne freske na stropovima i gigantska ogledala stare plesne dvorane – i fascinirani dodacima, kao što je Slow Spa i njegov moderni otvoreni bazen. Doručak u svom ogromnom vrt kojim predsjedava stogodišnje zmajevo drvo To je iskustvo koje će vas prenijeti u vremena kada palata je bila rezidencija grofova Ericeira, kada se najbolje iz kvarta La Baixa dogodilo iza zatvorenih vrata.
Istorija je takođe Palata Chafariz d'El-Rei – zapravo, zgrada iz 17. veka je navedena kao spomenik od opštinskog interesa –, butik hotel sa samo šest apartmana sa pogledom na Tejo i uličice Alfame koja je bila dom plemstva.
Njegov neobičan izgled - eklektičan neo-maurski izvana i sa neobaroknim, neoklasicističkim i art nouveau detaljima u enterijeru – je vaša najveća tvrdnja i Vaš doručak, poslužen na finom porculanu ispod bugenvilije sa vaše terase, Osjećat ćete se kao onaj markiz koji ga je nekada nastanjivao.
Neočekivano, ekstravagantno i pretjerano, ovo je (i oduvijek je bio) Palácio Chiado. Raskošne, aristokratske i devetnaestovekovne sastanke održane u njegovom mnoštvu sala vodili su 2. baron od Kvintele i grof od Farroba (što bi dovelo do portugalskog izraza farrobodo, šta znači divlja zabava).
Danas su braća António i Gustavo Paulo Duarte, zajedno sa Duarteom Cardoso Pintom, stvorili tako raznolik i odvažan gastronomski koncept u ovoj zgradi iz 18. stoljeća da možete jednako lako popiti koktel uz live DJ session – okružen restaurirane freske – nego sjediti za stolom pod a savremeni krilati zlatni lav probati taquito od jastoga ili a riblji kari, kozice i dagnje.
Stepenište palače Chiado.
IZMEĐU KERAMIKE I COLMADOS-a
Odlazak u novi centar za tumačenje istorije Bacalhau je najobrazovniji i najinteraktivniji način za upoznavanje važnost bakalara u portugalskoj idiosinkraziji. Ali u loji (trgovini) Manteigaria Silva, sa svojom originalnom dekoracijom, osjetit ćete da ste u autentični stogodišnji hram posvećena ovome riba poznata u Portugalu kao 'hleb mora'.
Na njegovim zidovima, među vinima i hranom koja dolazi u kupovinu prestižni kuvari kao José Avillez, naći ćete stare fotografije iz vremena kada je u Lisabonu nametnuto racioniranje bakalara i bilo ih je policija stacionirana u radnjama da kontroliše njihovu prodaju.
Tricana, Prata do Mar i Minor su tri brenda konzerviranje lisabona, prodavnica osnovana 1930 koji je zadržao svoj tradicionalni izgled i ponovo je upotrijebio prvi tipografski izvori njihovih konzervi da ažurira svoj korporativni imidž bez gubljenja njegove suštine i filozofije. S druge strane drvenog pulta nalazi se Tiago Cabral Ferreira, jedan od vlasnika i profesor elektronskog inženjerstva na Novom univerzitetu u Lisabonu.
Vodi i porodični biznis, kome upravo su dodali konzerviranu riječnu ribu, kao što su šaran, štuka i smuđ. Kuriozitet: njegov djed je odabrao ime Tricana za ženu litografiranu na konzervama, jer su tako bile poznate u njegovoj rodnoj Coimbri. putujuće ribarice (u Lisabonu se zovu varinae) koji su nosili robu u korpi na glavi.
Da biste se educirali o istoriji portugalske keramike, nema boljeg mjesta od muzeja Bordallo Pinheiro, gdje oba satirične ilustracije koje je izradio umjetnik za humoristične novine tog vremena poput njegove pločice s reljefima žaba koje se puše, uplašenih rakova i leptira u stilu art nouveau koji lete ka naturalizmu s kraja 19. veka.
Ali da biste kupili pravu portugalsku keramiku iz 20. stoljeća, morat ćete otići u Cortiço y Netos, gdje Tiago Cortiço prodaje originalne pločice proizvedene od 1960-ih godina koje je njegov djed cijenio u već ugašena porodična prodavnica u Benfiki.
Centar za tumačenje istorije Bacalhau.
OKUSI STARIH
Originalne (i vrlo, vrlo vintage) su i pločice koje su očuvane na zidovima Uma restoran morske hrane (R. dos Sapateiros 177), gdje je već 30 godina onaj koji za mnoge je to najbolji pirinač sa plodovima mora u Lisabonu.
Kulinarska fantazija nešto više od 13 eura (dakle je pronalaženje tabele veoma komplikovano) koja, kako komentariše njen vlasnik, Alexandre Gracina, zamijenio je tradicionalnije petiscos na meniju na bazi bakalara, jer to ne smijemo zaboraviti mjesto je zapravo otvoreno više od 70 godina.
A reinterpretacija tradicionalnog lisabonskog restorana morskih plodova je Plavi plodovi mora, novajlija na Praça do Comércio ali sa mnogo iskustva u Mercado da Ribeira. Moderan u svojoj formi – dizajn interijera je djelo Anahory Almeida & Labarthe Architects –, njegova klasična pozadina je ono što zaista privlači: najsvježija riba i morski plodovi sa portugalskih tržišta poštivati sezonalnost i održivost mora. Počinje s roštiljem i završava s a Pitam, sendvič za mafine i ultra tanak goveđi file koji se služi kao kulminacija bilo kojeg plata sa plodovima mora u Lisabonu.
Seafood Uma.
Iako za formalni klasicizam onaj pivare Gambrinus, gdje službeni konobari služe vas jednako besprijekorno kao i odijelo i kravata koje nose. Ljudi odlaze u svoju sobu zamrznuti u vremenu – arhitekta Mauricio de Vasconcelos ju je uredio 1960-ih – da sklapaju poslove ispred neke ručne Bulhão Duck školjke, šampionski ribarski pirinač i protokolarni sifon kafe. Gledati kako ga pripremaju je spektakl.
Remetilački i nimalo klasičan, umjesto toga, Hugo Brito, vlasnik Boi-Cavalo, provokativni restoran koji se nalazi u Alfama, stara ribarska četvrt u kojoj još uvijek sve prožima portugalska melanholija, S razlogom se smatra kolijevkom fada.
U ovom malom komadiću suštine Lisabona - u kojem možete šetati između okrnjenih fasada i dame u svježem na vratima svojih kuća s telenovelom koja trešti u pozadini – kuhar je insistirao da se nastavi kršenje najtradicionalnijih kulinarskih pravila na bazi pjena, dekonstrukcija i mješavina ludih poput školjki sa zelenim karijem i foie grasom.
Brito je bio jedan od onih mladih portugalskih kuhara koji su 2017. potpisali manifest za budućnost portugalske kuhinje u kojoj su obećali štite gastronomski identitet svoje zemlje bez potrebe da okrenemo leđa subverziji i kreativnosti.
Stoga, u Boi-Cavalo, koji zauzima bivšu mesnicu koja održava originalna vrata hladnjače, nastavljaju da istražuju svaki dan bistronomski koncept tako rijedak u Lisabonu gdje možete pronaći burger od škampa sa sirom i estragonom brioche ranč kao i a Hrskavi escalope od pijetla sa Bulhão Patoom sa kaparima.
Gambrinus Lisboa.
SLATKO I KNJIŽEVNO
Neizmjenjivi traju čitav vijek Francuski recepti i dekoracija u stilu Luja XIV –sa slikama Benvinda Ceie, vitražima i štukaturama – iz poslastičarnice Versailles (Avenida da República, 15). Prefinjeno mjesto za russo uz chantilly ili njegov bolo indiano i gdje boraviti (sati) za vaše vreća kafe, koji je već filtriran i pomiješan u jednakim dijelovima s mlijekom u nekoj vrsti termosice tako da samo treba tražiti galao.
Martinho da Arcada je najstariji kafić u Lisabonu. Otvoren je pod arkadama Praça do Comércio od 1782. godine a bilo je vrijeme kada se politička, društvena i kulturna rasprava koja je obilježila gradsku agendu odvijala oko njegovih drvenih i mramornih stolova, jednog od njih, inače, rezervisan svakodnevno skoro sto godina za Fernanda Pesou.
Šoljica kafe, knjiga i šešir ovekovečiti uspomenu na najsjajnijeg pesnika portugalskog jezika u ćošku unutrašnje sobe, gde ćete uzbuđeno sedeti da se fotografišete i iz koje ćete poletno ustati čim se konobar našali da ste upravo seli na njega, pošto pisac nikada ne propušta svoj književni angažman.
Martinho da Arcada.
Još jedan veliki takođe ima sto u ovom kafiću je José Saramago, ali možda biste radije otišli u novu kuću Nobelove nagrade u Alfami: the Dvije Bicos House, vila iz 16. veka koja je pripadala vicekralju Indije Alfonsu de Albukerkiju i u kojoj se danas Fondacija José Saramago.
Vani, ispod masline koja se nalazi ispred njene fasade kamenje isklesano u obliku dijamantskih vrhova ( bicos), pepeo pisca počiva i unutra njegova žena, Pilar del Río, na čelu fondacije, zadužena je za održavanje njenog rada, ali i njegovo naslijeđe: „Saramago nas je naučio da preispitujemo stvarnost da bismo se izliječili od tog sljepila zbog čega gubimo velike vrijednosti”. I veliki gradovi, mi podržavamo.