Od Moskve do Pekinga iz legla.
"Kako će vrijeme proći?", pita se jedan od radnika Vostok 20 putnicima koji ne žele da ponesu neki od časopisa, novina ili ukrštenih reči koje ona deli u prvoj i drugoj klasi voza. Tek su započeli putovanje upravo su napustili Moskvu i pred njima je pet noći i šest dana u tom istom vozu dok ne stignu u Peking, u onim malim prostorima, u kojima je, inače, od prošle godine zabranjeno pušiti i piti alkohol.
Putovanje može biti otežano putnicima treće klase koji putuju u tim automobilima punim vidljivih ležajeva (54 po autu), nema privatnosti, Neki pričaju, drugi puštaju muziku, djevojčice i dječaci skaču s jednog kreveta na drugi, jedan od dama pokušava ga preći tražeći od njih da ga, molim, održavaju čistim. Mnogo toga je pred nama. Mnogo je Rusije za preći, pusti pejzaži, snježni pejzaži i, odjednom, kuća usred ničega, neko ko tamo živi sam tokom cijele godine. „Ovo je Rusija“, smeje se mladi Rus. "Na 100 kilometara uokolo nema ničega, a čovjek ode i napravi kuću."
Nakon Rusije, ide kroz Mandžuriju.
Ovo je Rusija i ovako je režiserka Elisabeth Silveiro htjela da je uhvati sa svoje lične distance, ljuljajući slike izvan i unutar voza uz poeziju koju je recitovala glumica Fanny Ardant. Od majke Ruskinje i oca Brazilca, reditelj je rođen u toj ogromnoj zemlji, i išla je tim vozom više puta kao dijete da sa majkom ide na more. "Nije bilo tako dugo, bilo je to tri dana putovanja, ali ići sve zajedno, dijeliti hranu, uz gitaru, ostao je uz mene cijeli život", objašnjava iz Valensije, gdje je ove sedmice predstavljao svoj film, Vostok br. 20, na Međunarodnom festivalu srednjometražnog filma La Cabina (i može se vidjeti na Filminu do 30. januara).
Takvi mali prostori postaju cijeli univerzum.
Prisjećajući se tih putovanja iz djetinjstva, odlučila je ponovo krenuti vozom kako bi film posvetila “ženama koje rade na njemu”. Žene koje ostave zamrznute živote svake sedmice u koju se toliko dugo upuštaju, rade u smjenama po 12 sati i odmaraju se još 12, u kojima kuhaju, jedu, čitaju i prije svega spavaju.
Silveiro je sa kamerom i tonskim operaterom s kojima je putovao, snimao ove žene, intervjuisao ih, posmatrao u tišini, ali kada se vratio sa puta shvatio je da ima još materijala za još jedan film: Ono što je zaista izvukla iz tih šest dana i pet noći bio je portret one Rusije koju je tako davno napustila. (sada živi u Francuskoj) preko putnika treće klase, radnika koji njime putuju ne zbog turizma već po obavezi, ostaju na međustajalištima ili idu u Peking, dijele hranu, muziku, anegdote sa drugih putovanja i silaze na svakoj stanici da popuše ili kupiti sušenu ribu, voće...
Smjene po 12 sati i pauze od 12 sati, život u vozu.
"Bojao sam se da su se stvari promenile u tim vozovima, ali sve je ostalo isto", Kaže i broji kada je putovao sa majkom: „Biće 20 godina. Zapravo, na projekciji filma u Francuskoj, prišla mi je žena i rekla da je bila u Vostoku prije 20 50 godina i da je još uvijek ista”.
Metafora te zemlje koja je još, na neki način, vezana za prošlost svoje veličine, kako putnik kaže. "Ne razumem zašto ljudi zauvek odlaze iz Rusije, ne razumem zašto moja snaja ide na odmor u Grčku ili Tursku, ako je Rusija veoma lepa", kaže ona u kameru između osmeha.
Rusija koja ostaje ista i Rusija koja se modernizuje. „Već postoje mnogo moderniji vozovi koji idu ovom istom rutom“, objašnjava Silveiro. "I možda za 10 ili 20 godina ovaj voz koji se pojavljuje u filmu više neće postojati."