Kiko Moya, Luis Moya i Alberto Redrado.
"Svaki put kad jedem pirinač, sjetim se Pepea", kaže on John Echanove kamerom svog prijatelja Pepea Sancha, dok on stavlja viljušku već poznatog kvadratni pirinač of Kiko Moya, in L'Escaleta, gdje dijeli sto sa Tonino Guitian, dok oboje dijele uspomene.
uspomena ide I u svakoj sočivi bog, dokumentarac koji ulazi u ormare restorana L'Escaleta, u svojim korenima i pejzažu da izvuče pravu, iskrenu i poetsku viziju. To je kinematografski pristup drugačiji od onog u ovoj vrsti filma, pokušaj da se odgovori na univerzalna pitanja odakle dolazimo, gdje smo i kuda idemo od kuhinje i posuđa, iz sjećanja i naslijeđa.
Redrado i Luis Moya.
"Nismo hteli da pravimo reklamu o L'Escaleti", kaže Kiko Moya, šef kuhinje u L'Escaleti i protagonista filma, naravno, zajedno sa svojim mlađim bratom Luisom, scenaristom, čiji povratak u restoran, u grad, Cocetaina, služi kao narativna osovina. „Hteli smo da razgovaramo o emocijama, osećanjima. Na kraju, gastronomija je gotovo kao izgovor za razgovor o nekim stvarima koje su univerzalne, o stvarima koje bi se mogle dogoditi u mnogim drugim zanatima. Radimo u kuhinji, ali i na polju senzacija i postoje određene refleksije koje stvaramo svakodnevno i koje smo htjeli ovdje ispričati na jedan vrlo prirodan način, bježeći od tipičnog”.
IZMEĐU DVA SVIJETA
Napisali Luis Moya i Miguel Ángel Jiménez, koji je također režirao, a predstavio ga je na posljednjem filmskom festivalu u San Sebastianu u sekciji Culinary Zinema, Y en cada lentil a god je dokumentarac o kojem su razmišljali godinama i koji su konačno uspjeli snimiti ove zime, u izlet koji ide iz Cocetaine, “malog grada u planinama Alicantea”, gdje je L’Escaleta i gdje su Moyas rođeni i odrasli; do Xavee, Benidorma, Madrida, Barcelone ili Rosesa.
Nema intervjua kamerom, ima razgovora između članova dvije porodice i dvije generacije koje lansirao L'Escaleta prije 38 godina i onih koji ga i dalje vode. Ramiro i Franciso, te Kiko i Alberto. Roditelji, djeca, ujaci, nećaci, rođaci. „Budućnost se ne dešava ako rade ono što su oni radili“, kaže Kiko u jednom trenutku u filmu. Ali slučajno se zna važnost tih korijena.
sjećanje i naslijeđe. Kiko Moya kuha sa svojom djecom.
„Mislim da su u ovom životu najvažnija učenja ona koja uzimate zdravo za gotovo, ona koja ne dovodite u pitanje, a Alberto, moj rođak, i ja Imali smo sreće što smo živeli u porodičnom restoranu gde je posao bio motor”, Kiko Moja priča. “Sada je, na sreću ili na žalost, jednako važno da posao radiš dobro kao i reklamirati da ga dobro radiš. Ali imao sam sreću da počnem u ovome gde je kuhinja i iskren rad, odnos prema proizvodu i poštenje pri prodaji vašeg rada bila najvažnija stvar. Ovo je za mene naslijeđe koje nosim od Ramira, kuhara, mog ujaka, to je najvažnije. Na osnovu toga, odatle možete izgraditi bilo koju vrstu kuhinje, bilo koju priču, iskren prema sebi i svojim kupcima”.
Graditi održivo, da. Ako dokumentarni film išta jasno kaže, onda jeste zdrava i utemeljena ideja koju Kiko Moya ima o poslu koji se sve više uzdiže do zvijezda. „Moraš da spustiš kuvara sa neba“, kaže on u jednom trenutku u filmu, dok se izmjenjuju scene kako kuha sa svojom djecom, obilazi sa bratom pejzaže u kojima se vrte i mjesta na kojima su trenirani, kao što je ElBulli, gdje je Moya provela neko vrijeme.
Francisco, otac Kikoa i Luisa Moye i L'escalete.
“U mnogim prilikama izađete i imate sliku, za mene, malo iskrivljenu i pretjerano pojačanu o tome šta je vaš posao. Koga briga ko te vodi da te ucini super i sebe, ali kad dodjes kuci se vratis ili opet moras da budes ta osoba, sa djecom, roditeljima, to svi znaju, ko zna ko si, znaju sta si sposoban, Ne tretiraju te kao tog pseudo-boga." Moya proširuje u intervjuu. "Ta perspektiva ne treba da se izgubi kada ste u porodičnom restoranu kao što je ovaj, ovde je teško biti podignut u nebo."
To čini ambiciju za treću Michelinovu zvijezdu – prvu su postigli Ramiro i Francisco; drugi, Kiko i Alberto – ne zanemaruju puni lični život. “Postoje kuhari koji kažu da idu dalje od zvijezda. Nisam u toj liniji”, kaže Moja. “Naravno, bilo nam je jako dobro što smo imali drugi i nadamo se da ćemo stići do trećeg, ali uvijek postoje putevi i prečice. Znamo koje formule treba slijediti da se to postigne i da to podrazumijeva veću žrtvu svih; i vjerujem da u vašem okruženju mora postojati stalni rast, govorim o porodici, poslu i klijentima. Ne samo da rastete zbog svojih ambicija, već i zbog okoline”.
Luis i Kiko Moya u Neveru.
Iako su godinama radili na dokumentarcu, slučajnost je značila da će se njihova produkcija ukrstiti s produkcijom knjige koja će također sažeti povijest L'Escalete. Izrada i jednog i drugog za Kiko Moyu je bila kao „pokret u kojem se prisiljavate da sve izvadite, naručite, stavite u kutije“. „Za mene je to bio veoma koristan alat, da vidim šta je zaista važno, a šta nije. u tom smislu, Želim ga se riješiti i nastaviti dalje. To je tačka i slijedi, ovdje završavamo i nastavljamo”, račun.
A kakva je ta budućnost? “Ova godina koju završavamo bila je veoma luda, Treba mi vrijeme i prostor za razmišljanje, povratak u kuhinju mi je neophodan”, odgovori. “Ja sam osoba koja voli biti u kuhinji i razmišljati o kuhanju, a jako mi je teško to raditi van nje. Moramo živjeti između kuhinje i svijeta javnog izlaganja vaših radova i mene; a meni je ovaj svijet društvenih mreža, žurki klizav, to je svijet u kojem se ne krećem baš najbolje. Nemam ništa protiv da budem tamo, ali moram sada da se vratim u kuhinju."
Dokumentarac napisao Luis Moya.