Tanger sa terase butika Majid.
Kao znatiželjan putnik, volim avione, klasične automobile, špijunske romane... Ta želja za misterioznim me je odvela u Tanger. Nakon što sam stigao na aerodrom Ibn Battuta i ušao u Mercedes 300 sa jakim mirisom duvana, odmah sam znao da ovaj grad, sastajalište za doušnike i obavještajne agente tokom Drugog svetskog rata i Hladnog rata, to bi me očaralo.
Odmah dolazimo do riada Aux 3 Portes. Njegov vlasnik Jean Louis Riccardi, pretvorio je svoj spektakularni dom u najposebniji hotel u Tangeru, puna nostalgije i egzotike. Njegova privrženost ovom mjestu je tolika da Jean Louis uvjerava da bi "voleo Tanger čak i da je gluv i slijep".
Prestižni francuski dekorater, isto kao prije dvadeset godina dao je život buticima Christian Lacroix i Givenchy u Parizu, dočekuje svoje goste u svom rijadu sa sedam spavaćih soba kao da su porodica. Čajevi od mente, posteljina i knjige Tenesse Williams na noćnom ormariću su neki od promišljenih detalja koje ćete pronaći po dolasku. I mali i ukusni haman.
Poziv na čitanje u riadu Aux 3 Portes.
Još uvijek se s određenom čežnjom sjećam tih doručka i opuštajući pogled na Gibraltarski moreuz sa bazena. Ujedno i moja prva posjeta souku kada smo, šetajući ulicom de la Marine, ugledali poluotvorena vrata koja nismo oklijevali da gurnemo.
Bio je to kafić Tingis, bez natpisa na ulazu i slabo osvijetljen, tako dekadentan i elegantan, i sa uzvišenom kafom. Klijenti, uglavnom iz Tangiersa, ćaskaju i igraju se Parcheesi, činilo se da su izašli sa stranica Na putu, Kerouaca, ili El café de las golondrinas, Marijana Fortunija.
Duarte sandale u sobi u riadu Aux 3 Portes.
Nakon kafe i igre Parcheesi, sljedeća stanica: butik Majid, koji mnogi ljudi preporučuju. Odlučio sam o tome sam prosuditi. Njegov vlasnik, Abdel Majid, dočekuje nas oholim i ne baš prijatnim pogledom, ali nakon nekoliko komentara i pitanja o tkaninama i materijalima, nešto mi je reklo da ćemo se slagati. On je intiman sa Mickom Jaggerom!
Pokazuje nam cijenjeni sprat svoje radnje na spratu i nudi mi da popušim svoju čudnu lulu. Tu se uzdižu senzacije: pamuk iz Atlasa, vuna iz Feza, ručno tkani berberski ćilimi, beskrajno kućno rublje i **spektakularan izbor nakita i fosila. **
abdel priča anegdote o svom prijateljstvu sa vođom The Rolling Stonesa, vojvoda i vojvotkinja od Jorka, princeza Lalla, David Herbert... i sve one zabave na kojima su dolazile zvijezde 60-ih i 70-ih, kada su birale ovaj grad da puste kosu.
Nexus ove zlatne grupe bio je Tessa Codrington, majka modela Jacqueta Wheeler, koji je uslikao cijeli ovaj glam tim u knjizi koju Abdel na kraju vadi iz ormara kako bi ponosno pokazao fotografije na kojima se pojavljuje. Mislim da smo uspjeli, čak me poziva da se vratim i podijelim više priča i detalja iz života Tangerine.
Mitski Cinéma Rif, simbol kolonijalnog doba Tangiera.
Vrijeme je za večeru, pa idemo u Saveur de Poisson, u Escalier Waller, obavezno stajati za svakoga ko želi uživajte u najboljoj grdobini i mako gulašu u gradu, sporo kuvano u glinenom loncu od ljubaznog Hasana, koji radi bez menija.
Sljedećeg dana, nakon doručka na terasi riada, uzimam kameru da uhvatim svaki detalj i pogled. Odjednom prilazi muškarac da euforično pozdravi: "Salut, Marco, je suis Jean Louis!". Kako sam želeo da upoznam arhitektu ovog čuda... toliko da smo na kraju ćaskali skoro nekoliko sati. Nakon oproštaja, posjete muzeju Kasbah i ručka u restoranu Hamadi, gdje berberska muzika svira non-stop, krenuli smo u beskorisno cjenkanje u raznim prodavnicama tepiha u Medini.
Prošetamo i ulicom falsifikatora, gdje se miris ljevaonice miješa sa jakim smradom zapaljenih kozjih glava. Kako se udaljavamo od razrijeđene atmosfere nailazimo na pozorište Servantes, očigledan primjer slavnog Tangiera taj je jedan dan bio, poput mitskog Cinema Rif, jedno od omiljenih mjesta za evropske studente i posjetitelje i redovno mjesto okupljanja.
Pogled sa trga 9. aprila na džamiju Sidi Bouabid
Sljedećeg jutra podlegli smo omiljenom nedjeljnom planu Tangiersa: idite na plažu Achakkar. Prije toga, vozimo se taksijem kroz kvart Marshan, gdje se nalaze najbolje** vile u Tangeru, uključujući i rezidenciju kraljevske porodice.**
Iz auta se gotovo ništa ne vidi, osjeća se samo luksuz kojem malo tko ima pristup. Kratko se zaustavljamo kod Svjetionik na rtu Spartel i Herkulova pećina, gdje je, prema legendi, rimski junak proveo noć nakon što je odvojio Evropu od Afrike. Dovoljan razlog da turisti hrle kao da sam Herkul potpisuje majice.
Stigli smo u hotel Le Mirage, blago marokanske obale: raskošne arhitekture, neophodan restoran, lobby bar u kojem možete vidjeti i biti viđeni i poluolimpijski bazen u kojem se počastimo zasluženom gozbom vitamina D.
Tamo je, zaslijepljeni suncem, gdje zastajemo da razmislimo o tome da li će koža Tangiera, poput naše, imati uspomenu. I da li te zrake, koje nas danas kupaju i podsjećaju na juče, podstiču na ideju proživite to zlatno doba. Bez sumnje, Tangier koji je bio... može biti i ponovo.
Marco Llorente, autor ovog izvještaja, u Kasbah muzeju