Joaquín Salvador Lavado Tejón, odnosno Quino, sa svojom nerazdvojnom Mafaldom
Joaquin Salvador Lavado Jazavac , argentinskih korijena i andaluzijskog srca, arhitekta nezaboravne karikature Mafalda , devojka koja je svojim brigama i vizijom sveta uspela da osvoji duhove svih uzrasta, napustila nas je 30. septembra, ali ne pre nego što se pobrinula da nam u nasleđe ostavi nasleđe koje će zauvek živeti u našem sećanju.
Bilo je Argentina , a upravo njegovo rodno mjesto, provincija Mendoza, zemlja koja ga je vidjela kako pravi prve korake, ne propuštajući pažljivim pogledom promatrati šta se događa s ove i one strane Atlantika, svijet koji je stalno bio rastrgan između dobra i zla , između diktatura i nepravdi, između ratova i osvajanja stranih teritorija.
Poziv ovog velikog umjetnika nije dugo trajao, jer tri godine nakon njegovog rođenja, 1935. Quino je bio duboko inspiriran profesijom svog ujaka Joaquína Tejona : slikar i grafički dizajner.
Stoga ne čudi što je u vrlo ranoj mladosti otišao u Škola likovnih umjetnosti ... ali stalno skiciranje gipsa i amfora nije baš ono što je podstaklo njegovu strast. Umjesto toga, njegova ambicija je bila da postane a crtač i humorista , nešto što je nesumnjivo postigao u piku.
Nakon nekoliko izazovnih godina nakon preseljenja u eklektični grad Buenos Ajres , doživio bi jedan od najsrećnijih dana u svom životu kada je vidio da je jedan od njegovih crteža konačno objavljen u nedjeljniku Esto es. A do događaja takvog kalibra, čekali bi ga nesagledivi podvizi, počevši od njegovih prva knjiga humora Mundo Quino.
Joaquín Salvador Lavado Tejón, argentinskog porijekla i andaluzijskog srca
Kako on spominje u svojoj autobiografiji, Mafaldino rođenje dat je u pokušaju da se razluči ko su bili dobri a ko loši momci u istoriji. I gotovo slučajno, kao u jednoj od onih neobjašnjivih igara sudbine koje nam se prikazuju da nas odvedu tamo gde treba da budemo, 29. septembra 1964. nedjeljnik Primera Plana iz Buenos Airesa svjedočio bi prvim redovima Mafalde.
Elokvencija tamnokose djevojčice koja je razmišljala o okruženju oko sebe i ispitivala svoje roditelje o srednja klasa, društvene nejednakosti, patriotizam ili radnička prava žena došao da osvoji čitave generacije, zajedno sa onim pronicljivim razgovorima sa kojima je vodio Susanita, konzervativnija , ili Felipe, plemenitog srca.
Njegovim rečima tvorac Mafalde , Quino je lako pronašao određene sličnosti sa idejama koje su izrazili Felipe i Miguelito, dok su Susanita i Manolito predstavljali sve što mu je smetalo kod njega. Iako u njegovoj maloj velikoj kreaciji, možda, naziremo njegovu najdublju društvenu borbu.
U to nema sumnje Mafaldina mržnja prema supi zapravo je bila metafora militarizma i političkog nametanja , među ostalim recenzijama koje su bile umotane u neobičan humor i čitane na jezicima koji se kreću od portugalskog, kineskog, engleskog, korejskog, italijanskog i francuskog do njemačkog.
Govoriti o Quinu nakon njegove smrti znači obilježiti bezbroj odraza te karikature koja je svom snagom željela živjeti u pravednijem i plemenitijem svijetu, znači spomenuti događajima koji su se desili šezdesetih godina u Argentini i u Latinskoj Americi, kao i u svijetu koji je vidio da su se neki od njegovih temeljnih ideala uzdrmali, nešto što je, nažalost, šest decenija kasnije još uvijek na snazi.
Zbogom Kino, zauvek ćemo te pamtiti
Najbolja počast koju možemo odati jednom od amblematičnih umjetnika argentinske kulture i međunarodne scene je odati počast njegovom naslijeđu prenoseći ga s generacije na generaciju, iz knjige u knjigu, i pokušavajući to zapamtiti "Ispostavilo se da ako ne požuriš da promeniš svet, onda će svet promeniti tebe!".
Danas opraštamo se od Quina nadajući se da će se želje jedne od najomiljenijih heroina svih vremena jednog dana ostvariti.