Salinas de Imón, spomenik kulturnog interesa, Guadalajara.
Nećemo sada saznati Sigüenza kao destinacija turist. To je klasik odlaska u unutrašnjost i, uz Medinaceli i El Burgo de Osma, jedan od vrhova magičnog trougla istorijskih centara, milenijumskih ostataka i očuvanih pejzaža kao malo koji drugi gde je to još uvek moguće hodati satima a da ne čujete buku motora.
I sve to nešto više od sat i po od Madrida i samo dva sata od Saragose, što ga čini ne samo atraktivnom destinacijom za sebe, već i baznim kampom za istražite manje poznata područja i uđite u Serranía de Guadalajara.
Krenuli smo severno od grada, prema rijeci Salado, idući uz varijantu Ruta de la Lana, hiljadu godina stara staza koja spaja Levante sa Camino de Santiago, kako bi se istražili neki od manje poznatih gradova u regionu. Mi to radimo iz Sigüenze, jer je lako doći autom, ili ponesite bicikl u voz, ako se želimo udobno kretati po okolini.
Calle Mayor i katedrala Sigüenza.
Ali mi to radimo, prije svega, zato što ovdje je koncentrirana najzanimljivija hotelska i gastronomska ponuda iz ovog dela pokrajine. I, ako mogu da biram, ako moram da hodam stazama, bolje je da to uradim odmarajući se na mestu sa toliko šarma kao što je El Molino de Alcuneza, makar samo zato što pronaći taj mir i taj bazen kada se vratite neprocenjivo je.
Mada ako dođemo ranije, bila bi neoprostiva greška ne iskoristiti je večerati u njegovom restoranu prethodne noći. Ima li boljeg načina da se uronite u knjigu recepata ove teritorije. Možda će nas tamo predstaviti Samuel Moreno i njegov tim kruh koji prave i govore nam o Despelti, a Project of oporavak autohtone pšenice s kojim dijeli napore, filozofiju i zajedno s kojim čini dio Raíz Culinaria, projekta koji je promovirala vlada Kastiljano-Manchego da širiti vrijednost lokalne gastronomije kao turistički resurs.
Hotel & Spa Relais & Châteaux Molino de Alcuneza.
Tako sam ih upoznao. I tako sam prišao sljedećeg dana na Palazuelos, na to mjesto Gospe od samoće, sa seoskim dvorcem kao pozadinom, do otkriti posao koji obavljaju sa pšenicom predaka i njegova saradnja sa kuharima.
Odavde, pošto jesmo, vredi nastavite na sjever starom Ruta de la Lana, koji se bori za svoje službeno priznanje kao varijanta Camino de Santiago i koji je, barem u ovom dijelu, savršeno označen i ima nekoliko odmorišta.
Shema trase vodi između polja pšenice, polja sočiva i slanutka, do solana La Olmeda i Bujalcayado. Oba su privatna i ne mogu se posjetiti, iako se u njima može uživati s puta. Silueta kapele La Olmeda silueta naspram Alto de Valdeabejas na zalasku sunca To je jedan od onih poklona koji dolaze kada najmanje očekujete.
Sada ulazimo u dolinu rijeke Salado. Vjekovima je to bio komunikacijski put kojim su se služili Rimljani, muslimani i kršćanski trgovci. I tako je bilo od davnina jedan od najvećih izvora bogatstva u planinama, iako se čini da neplodni krajolik ukazuje da ovdje nema ništa više od suhe poljoprivrede.
Portik župne crkve San Juan Bautista u opasanom gradu Palazuelosu.
Mnogi ljudi ne znaju, ali Sol je vekovima bila veliko bogatstvo svih ovih krajeva. Ruševine više od deset farmi, nekih srednjovjekovnih, dokaz su za to. Zapravo, monumentalnost Sigüenze ili obilje dvoraca ne mogu se razumjeti -Palazuelo, Torresaviñán, Pelegrina, Guijosa- bez novca koji se kretao oko soli.
Danas skoro nijedan od rudnika soli ne radi, ali oni i dalje dominiraju drevnim pejzažima, suspendiranim u vremenu, koje vrijedi istražiti. Tu i tamo se pojavi prava rijetkost: livade halofila, biljaka kojima je potrebna slana voda da bi mogle da žive i koje se obično povezuju s močvarama i obalnim dinama. Ovdje, u dolini Salado, možemo hodati među scorzonera i salicornia, nešto teško zamislivo 300 kilometara od najbliže plaže.
Dvorac Pellegrina.
Odavde možemo ući u Hoces del Río Salado iz Santamere, koja je u susjedstvu, i otkrijte krajolik gudura i šuma u kojem tišinu narušava samo povremeni vrisak ptice grabljivice. Ili možemo otići u Atienzu, popeti se na dvorac i otkriti impresivne poglede i iskoristite prednost, spuštajući se, da povratite snagu u centru.
Možda malo dete sa belim lukom u Alfonsu VIII, možda poljska jarebica u dva kuhanja u El Mirador de Atienza. Možda, ako počne da se hladi, jelo sa kašikom dana u Fonda Molinero je dobra opcija.
I nazad na cestu. Zaobilazili smo planine pored slanih močvara, prema Paredes de Sigüenza, gdje su bile i solane i gdje se rađa rijeka. Isposnica San Markosa, u Riendi, izgleda da je tu oduvek. Spuštajući se na jug, zamak Riba de Santiuste kontroliše dolinu sa vrha, na više od 1.000 metara nadmorske visine.
Vraćamo se na Salado, nizvodno, jer rijeka je ovdje bila sve. Putevi su prolazili pored njega, iz njegovog bazena vađena so. Malobrojni hodočasnici koji danas prelaze regiju nastavljaju to činiti duž njenih obala. A tu je i Imon, sa najvećim istorijskim solanama u ovoj oblasti.
Dvorac Riba de Santiuste.
Ili, nakon još nekoliko kilometara, idemo gore u Carabias da otkrijemo njegovu spektakularnu crkvu i prenoćiti u hotelu Cardamomo. Jer doručak uz te poglede na dolinu opravdava svako zaobilaženje. I zato odavde, sutra ćemo imati nekoliko koraka od prirodnog parka Barranco del Río Dulce sa svojim klisurama, vidikovcima i stazama do nemogućih vodopada.
Sigüenza je ponovo na dohvat ruke, nekoliko minuta obilaznice. Koliko god da je poznato, ne možemo otići a da se ne vratimo na taj glavni trg, bez lutanja otkrivajući skrivene trgove i šetnju podnožjem katedrale. I bez jela u El Doncelu, prije odlaska, jer malo gradova ove veličine ima blago koliko gastronomskog talenta kao Sigüenza i njena okolina a ova kuća je jedna od odgovornih za taj pokret. I bila bi šteta propustiti priliku, da smo došli da uživamo.
U Atienzi, dvorac na stenovitom izdanku nadgleda uske ulice malog grada koji je nekada imao 10.000 stanovnika.