Kada mi putnici stignemo na željezničku stanicu Zamora, prvo što uradimo, nakon što izađemo iz auta, je sa čuđenjem promatrajte ovu neoplateresknu željezničku konstrukciju pretvorenu u spomenik.
Jedva smo kročili na ulicu, a ovaj grad bez ega nas već tuče jedan na nulu. U taksiju koji me poštedi penjanja do njegovih nevidljivih zidova, vidim kako ljudi brzo gube strpljenje sa volanom u rukama.
To je kratka ruta u kojoj čujem više truba nego što košta trka. Nešto manje od četiri eura kasnije se nađem u parku španske mornarice i pitam se neću li biti u Ferrolu. Zbog marine i zato što počinje padati kiša.
Zamora obećava koliko i očekivanja koja nisam nahranio prethodnim čitanjem o mjestu. Greška je ne, iako ponekad radi.
Kuća Valentína Guerre, Gregoria Péreza Arribasa.
Grad koji pronađem, a za koji mi kaže lokalni vodič Begoña Blanco, je onaj koji su podmladili i izgradili u samom urbanom srcu Gregorio Pérez Arribas, Segundo Viloria, Miguel Matthet y Coloma i, prije svega, Francesc Ferriol i Carreras. Arhitekte koji su rušili stare zgrade da bi izgradili druge po ukusu buržoazije koja je bila zaostala u odnosu na druge Evropljane.
Zgrade koje odgovaraju kamena, cigle, drveta, stakla i kovanog gvožđa, ukrašena biljnim i životinjskim motivima i bogat preciznim detaljima.
Zgrade sa otvorenim i velikim balkonima, zaštićene estetskim zaštitnim poklopcima, kao i zatvoreni, nazvani vidikovci, iz koje njeni stanovnici mogu roniti a da se ne pokisnu, kaže mi Begonja.
Prednja i kosina gledišta da su njihovi vlasnici, kada su ih otvorili, provetrili svoje kuće i pokazali način života na dohvat nekolicine.
Balkon na četvrtom spratu kuće Faustine Leirado, Francesc Ferriol, u strmoj ulici Balborraz.
Francesc Ferriol i Carreras bio je učenik i saradnik Lluísa Domènecha i Montanera, jedan od velikih protagonista katalonskog modernizma. U Zamori je pronašao profesionalnu stabilnost, a ne ličnu ili porodičnu, koja mu je izmicala u Barseloni iz koje je upijao egzotične ideje za Ibersku visoravan.
Od 1908. do 1916. bio je gradski arhitekta Zamore. Grad u kojem se nikada nije trajno nastanio. Grad u kojem, uprkos njegovoj zaostavštini, ne postoji ploča na kojoj piše da je živio u ovoj kući.
On, koji je izgradio toliko kuća i koje su ušle u istoriju sa imenima svojih vlasnika: kuća Miguel Hervella, kuća Norbeto Macho, kuća Faustina Leirado i tako sve dok se ne sastavi ruta koja priča dio istorije Zamore kao da je grafički roman.
Food Market.
Nije bilo načina da se kombinuje njegov mediteranski karakter sa kastiljanskom hladnoćom i strogošću. Zatvoreno društvo od oko sedamnaest hiljada ljudi koji nisu imali nikakve veze sa njegovim.
Nespojivosti koje su doprinijele njegovim razlikama u mišljenjima s gradonačelnikom i biskupijom, koji nisu bili ni uvjereni ni voljeni ideja arhitekte o rušenju crkve kako bi Plaza Mayor bila veća od one u Salamanci.
Ambicija Francesca Ferriola bila je veća od Zamore. Bez te gladi za njega ne bi bilo moguće napraviti sve modernističke građevine koje je napravio.
Elegantne i prelepe buržoaske rezidencije kao što su kuće Valentína Matille, Martína de Horne i Juana Gatoa, na ulicama Santa Clara, San Pablo i Ramón Álvarez, kao i na ugodnim trgovima, poput Sagaste, gdje možete vidjeti spomenutu kuću Norberta Machoa, a koji krase jedan grad, do tada ograđen zidinama, pun crkava, samostana i starih dvora. Grad u kojem su plemstvo i visoko sveštenstvo otvoreno dijelili bogatstvo iz rijeke Duero.
Djelomičan pogled na grad Zamoru sa Puente de Piedre.
Zamora zauzima mjesto na uzdignutom platou, iznad i duž Duera. Reka koja na svom putu kroz grad je izdašna, kako po svom toku tako i po obalnim komarcima. Blizina vode osigurava njeno snabdijevanje stanovništva i korištenje za uzgoj.
Zamora je grad zaštićen i opskrbljen od strane Duera. Reka koju je prva ili nije prešla ili se radila plivanjem ili šta god je bilo moguće, kasnije je izgrađena Kameni most, Gvozdeni most i Železnički most. Sve tri građevine se odnose na privrednu djelatnost i urbane promjene koje je grad doživio u vrijeme kada su izgrađeni.
Gvozdeni most se spaja sa Avenidom Portugala, na broju 28 iste Asador Casa Mariano , najbolja stvar koju treba posjetiti kada je vrijeme za jelo. Hrana bez modernističkih ukrasa, bez paripea.
Vitražni prozor kazina (El Círculo) Miguela Matheta y Colome.
Kameni most prelazi Duero i pokazuje kakva je bila istorija. Iz njegove svjetlosti možete vidjeti Olivaresove mlinove na sjevernoj obali rijeke i u podnožju katedrale.
Mlinovi brašna smješteni u koritu rijeke od 10. vijeka koji su koristili silu vode za mljevenje žita. Žitarice su bile Zamorina velika valuta, poslije dodani su tekstil i keramika, što je dovelo do proizvodnje zemljanog posuđa, crijepa i/ili cigle. Ovi proizvodni centri su se naselili u perifernim naseljima, kao što su Olivares i Pinilla.
Roba i trgovci su ulazili u grad komercijalnu i strmu ulicu Balborraz i koja je omogućavala pristup Plaza Mayor.
Tržište prije. Tako je bilo sve dok zidine, umjesto odbrane, nisu postale urbana smetnja i dok se nije pojavila buržoazija. Bogati ljudi kojima plemići i visoko sveštenstvo nisu vjerovali jer je njihovo naslijeđe bilo plod njihovog rada.
Poslovi uglavnom povezani sa mlinovima i željeznicom. Sektori koji su stvarali zapošljavanje i transformisali grad kroz ulaganje bogatstva koje su stvorili između poslednje decenije devetnaestog veka i tridesetih godina dvadesetog veka glavne industrijske porodice.
Detalj figure zmaja na drvenim vratima u ulici Viriato.
Ove dinastije, kao i političari, trgovci i liberalni profesionalci dijelili su zadovoljstvo preseljenja u eklektične, historističke i modernističke rezidencije koje su osmislili pomenuti arhitekti.
Kuća Rueda, npr. sagradio Gregorio Pérez Arribas, To je jedna od najposjećenijih građevina. Cilj znatiželjnika je da promatraju šareni portal i unutrašnju lampu koja osvjetljava unutrašnjost. Prostor obasjan svjetlošću koja se filtrira kroz vitraž ograda do koje se prilazi penjući se stepenicama sa ogradom od kovanog željeza.
Odatle idem u Casino ili El Círculo, kako ga zovu u Zamori. Zgrada u kojoj se, prije svega, okupljao krem Zamora da razgovara o svojim stvarima i da pušim.
Kuća Gregorio Prada, Francesc Ferriol.
Ostaci te prošlosti varljiva fasada u kojoj se na prvom katu nalazi balkon koji zauzima cijelu širinu istog i njegova četiri stupa su ukrašena korbama i trakama od pločica. Djelo s modernističkim evokacijama koje potpisuje Miguel Matthet y Coloma.
Kasino, koji je dugo bio zatvoren, danas je ponovo otvoren. Šta se ne dešava sa kućom Valentína Guerre, Gregoria Péreza Arribasa, koja je bila sjedište Banke Španije i Caja Duero.
Riječ je o zgradi koja je promijenila i vlasnika i izgled. Ranije je imala dva sprata, sada su tri. Prvobitno, zgrada se okretala oko centralnog dvorišta koji se nalazio unutar nje. Danas se niko ne seća te terase.
Kuća Norberto Macho, Francesc Ferriol.
Većina ovih novih zgrada uzdizala se od Plaza Mayor prema istoku, osim Municipal Laboratory i kuća Miguela Hervella, oboje Francesc Ferriol.
Na putu do oba mjesta možete posjetiti Knjižara Semuret da je bila religiozna, a sada nije. Oni koji su mogli jer im je to dozvoljavao posao Svoj poslovni prostor postavili su u prizemlju svojih rezidencija.
Advokatske firme, notari i apoteke, kao što je slučaj kuće Gregorio Prada, od Francesc Ferriol. Zgrada na tri sprata, sa bočnim balkonima na svakom od njih i centralnim vidikovcima, od kojih je poslednji na vrhu skalupljena kupola.
Zastakljeni crep koji takođe ističe kuću Valentína Matille, također od Francesc Ferriol i zgrada na Calle Traviesa čiji je autor nepoznat.
Taj ukus za privatno, za posebno, arhitekti su ga primenili u konstrukcijama usluga; općinska klanica, glavno pozorište, željeznica i prehrambena pijaca. Zgrada od kamena i cigle u kojoj se ističe veliki prozor, a u unutrašnjost se ulazi kroz vrata od kovanog željeza.
Ova pijaca zamijenila je onu koja se održavala u Plaza Mayor i u kojoj su prodavani proizvodi koji su u grad ulazili ulicom Balborraz. Izdvajaju se ulica koja je od komercijalne ulice postala pješačka i na kojoj je Francesc Ferriol izgradio dvije kuće: usku Mariana Lópeza i onu Faustine Leirado u kojoj su njena četiri kata pretvorena u vidikovce.
Detalj figure zmaja na vratima u ulici Viriato.
Pored ove dvije zgrade, ova živopisna ulica oivičena je turističkim smještajem i šarmantnim trgovinama. koji, kao i svi oni u Zamori, zatvaraju između 14:30 i 17:30 da bi jeli i odspavali.
Ovo je grad za spavanje i vožnju koji je živio dva zlatna doba arhitekture, prvo sa romanikom, a potom i sa modernizmom. A sad kad Zamora prođe i voz stane Alvia nema izgovora da ne dođete da to vidite.
PRETPLATITE SE OVDJE na naš newsletter i primajte sve vijesti od Condé Nast Traveller-a #YoSoyTraveler