Gradovi u kojima živimo, oni u kojima živimo, Oni postaju dio našeg identiteta. Dugotrajnom interakcijom s njima, neizbježno postaju dio našeg bića.
Buka koju ispoljavaju, njihova tišina, temperatura koja ih okružuje, njihova prošlost, njihovo društvo (i prljavština), njegova struktura i mnoge druge karakteristike oblikuju nas prema njegovom hiru, utiču na nas Ali i mi upijamo od njih dok se sretnemo.
Tako nastaje neka vrsta simbioze, povratne informacije između pojedinca i mjesta. Iskustvo koje Daniel Saldana Paris se odrazio u svom novom radu, Avioni koji lete iznad čudovišta (Anagram). Knjiga puna autobiografskih tekstova, veoma različitih jedni od drugih, u kojoj Zajednička nit su gradovi sa kojima je imao lični odnos.
Pisac Daniel Saldaña Paris.
Pisanje o gradu, tj. Od Meksiko Sitija do Madrida, od Cuernavace do Montreala, radim presjedanje u Havani, Daniel Saldaña Paris pripovijeda kako je njegovo iskustvo bilo u ovim gradovima, oblikovanje pisanja prema onome što je svaki grad nudio.
Tako ima težih tekstova u kojima je pisac „osjećao da mora ići više na stvar. I drugi koji mi dozvoljavaju da lutam više, odlazim i vraćam se, pošto ovo je bio stil šetnje njegovim ulicama. Na ovaj način sam pokušao da ovim prostorima priđem sa veoma različitih ravni: istorijsko, stvarno, političko i fiktivno”, kaže Condé Nast Traveler.
B STRANA GRADOVA
Dio koji nam Daniel Saldaña Paris pokazuje o gradovima Nije ni najljepši ni najturističkiji, nego lice b. Prostori koje na kraju posjećujemo češće od nas koji u njima živimo, jer je potreban dug boravak da bismo ih upoznali.
„Više volim uličice nego velike avenije. Nešto što ima veze sa mojom ličnošću. Generalno, na kraju se uvek vraćam na iste tačke. To su mjesta koja govore direktno sa mnom. Mogu biti ružne ili ne tako ružne, ali ja uvijek nađem ljepotu u njima”, tvrdi on.
mjesta kao što je područje napuštene fabrike Montréal, koje su imale svoj vrhunac tokom industrijske ere i koje su sada pretvorene u područje posvećeno svijetu umjetnosti. “Zanima me taj prostor, sa svime napola zarđalim, gdje je vlaga protagonista. Privlači moju pažnju vizuelno, ali i tipom društvene dinamike koju nameću svojim stanovnicima. Ima mnogo onih koji su pretvoreni u ateljee umetnika, što mu daje posebnu vidilu. Tu se održavaju i mnogi koncerti”, komentira pisac.
Na kraju krajeva, radi se o mesta koja govore o istoriji gradova, ali to također konfigurira njihovu sadašnjost.
Šta buka, veoma konstantan kroz različite fragmente knjige. Daniel Saldaña Paris napinje uši da nam kaže kako zvuče. Toliko da s obzirom na to koliko Meksiko Siti može biti zaglušujući, pisac šeta njegovim ulicama slušajući kako zvuče drugi gradovi.
Mexico City
„Imam vrlo malo tolerancije na buku, a Meksiko Siti je veoma bučan. Nakon što sam neko vreme živeo u zimi u Montrealu, gde sneg apsorbuje veliki deo zvuka, Povratak tamo bio je šok. Ako idete gradskim prevozom nemoguće je čitati jer svi slušaju glasna muzika. Pokušao sam da pronađem i tu radosnu tačku u ovome”, kaže on.
MANJE TURISTIČKI DIO PISCA
I, baš kao što to čini kada piše o gradu i njegovoj utrobi, Daniel Saldaña Paris također pokazuje manje turistički, manje ugodan dio. Tražena izložba, od bio je zainteresovan da bude ranjiv. “Mislim da autobiografsko pisanje mora ići tim putem. Nije me zanimalo pisanje atraktivnog lika koji će se svidjeti svima, već suprotna operacija”, pojašnjava on.
Daniel Saldaña Paris koji se može vidjeti na različitim nivoima, u različitim slojevima i u kojem se često ni on ne prepoznaje. Nešto što je možda zbog efekta života u različitim koordinatama i koji svoj spas nalazi „u knjigama, muzici koju sam slušao, nekim uspomenama zbog kojih se prepoznajem u toj drugoj osobi koja sam bio u prošlosti. Želeo sam da taj osećaj neobičnosti bude u knjizi.”
Avioni lete iznad čudovišta
Nešto što možda ima veze i sa samim pisanjem, što nas često tjera da fikcionaliziramo vlastite živote, čak i ako pokušamo ispričati svoju biografiju. Činjenica traženja reda, davanja smisla vremenu, na kraju gubi određenu stvarnost priče.
“To je jedna od tema koje se dotiču u knjizi. To Koliko god pisali o stvarnim temama, književnost podrazumijeva nametanje strukture, pošto život ima samo početak i kraj. Stoga morate izmisliti male strukture da biste joj dali red i značenje. Mislim da je to način, ne znam da li je fikcija, ali to je književnost. Y Tamo počinju razmišljanja koja provodim u knjizi o tome koliko je ono što govorim istina ili laž", završava pisac.