Direktor ovog časopisa i moja supruga Imaju vrlo poseban običaj, koji ću vam ovdje reći: nemojte postavljati fotografije (nijedna, nient) tokom svojih putovanja i to rade na povratku, već sa uobičajene sofe sa mačkama na vrhu i papuče. Dakle, postoji prostorno-vremenski paradoks koji vas tera da se smejete međuzvezdanom teseraktu, jer kada mislite da su unutra Port ili Canyamel oni zapravo vide, šta ja znam, Pozlaćeno doba dok petljam po mobitelu.
"I zar nemaš osjećaj da živiš van vremena?" (Ponekad pitam Lauru, dok Skidam sjaj sa svoje ćelave tačke u aplikaciji za uklanjanje sjaja sa ćelavog mjesta): „Ne, to mi daje osjećaj da uživam u vikendu, ne gubite vrijeme na stvari koje nisu bitne, daje mi osećaj budi ovdje a ne u oblaku, da obeležim ritam mog života, ti si taj koji živi u pogrešno vreme”. kaže to ne radeći ovaj gest ali osecam to, zaca.
Da vidimo, u pravu su: ako ste svjesni telefona, postavljanja savršene fotografije i interakcije sa svojom zajednicom, to je u stvarnosti ti ne živiš u ovom trenutku (kako tužna slika na skoro svakom koncertu: hiljade ljudi nedostaje im jer ne gledaju umjetnika, gledaju u ekran mobilnog telefona tokom snimanja; kolosalne gluposti), šta ćete misliti Cat Power sa bine? Kakvi to idioti plaćaju da me vide ako onda imaju ono što vide na YouTubeu?
Skoro gore od toga (bez skoro, beskrajno gore) To je trend koji već neko vrijeme vidim u svojim posjetama, usamljen, u gurmanske restorane. Jer dole potpisani, aha, često ide na jelo s samo knjigom: Napušim se, sretniji od jarebice.
El Celler de Can Roca (Girona, Španija).
Mislim na poslednjih nekoliko nedelja: Uživajte i DiverXO (inače 3. i 4. na svijetu), Deessa od Quique Dacosta Arrels by Marga Coll u Hotel de Mar ili Andrew Genestra i u svima njima, odnosno u svima ista scena – oko mene stolovi parova u tišini, svaki sa svojim četvrtim ekranom koji radi ko zna šta, ali svakako ne sa svojim chatom.
znam da jeste sadašnjost koju smo morali da živimo ali kako tužno, zar ne? U kom trenutku je postalo važnije pričati o iskustvu nego ga živjeti? Je tacno Albert: „Niko od ljudi koji su snimili tu poznatu pesmu nikada neće videti taj video, to se zove suvišno digitalno smeće i to jednom ispunjava oblak Pašće nam na glave."
I ja sam razmišljao o ovome pre neki dan Podrum Can Roca, iu svojoj Masíji (područje posvećeno inovacijama i kreativnosti koje u režiji Héloïse Vilaseca) Bio sam blizu da ukradem fantastičnu kopiju U potrazi za izgubljenim vremenom morali su tamo da dekodiraju miris starih knjiga: oni su genijalci, a Jordi Roca nema ime.
Proveli smo divan dan ovdje uživajući audiovizuelne mogućnosti najnovijeg iPhonea i dok nam je dao mlečni fotograf savjete za snimanje fantastičnih fotografija pokazali su nam (skoro) magične kamere, makro način rada i bioskop, stilovi fotografija, HDR sa Dolby Vision I bezbroj postavki s kojima se možete petljati koji Cartier Bresson života, drugarica iz razreda pametnija od gladi (Natalija, mislim) je rekla kao neko ko to ne želi: „Ali zasto dirati bilo sta, ako već sve radi?”. Fan.
Da vidimo, razumem da a kreator sadržaja (što je kao zvijezda profesije Z) može joj se zavrtjeti pred takvim bezbrižnim stavom, ali ja mislim da je svakim danom sve više kao ona i zato Nikad nisam otvarao haubu svog auta (ne znam kako da menjam ulje) niti nameravam: jer sve radi, Ne zanima me taj dio.
Ista stvar mi se dešava sa tehnologijom a to je ono što brendovi kojima se divim rade: grade uređaja (kao ovaj iPhone) neka rade moj bolji zivot, ostati u veoma elegantnoj pozadini, biti sredstvo a ne cilj. Ono što želim je uživati, pogledati u oči moje žene, plesati na koncertu, pomirisati suđe, ne živi van vremena.