Hotel Friendship, pekinški hotel sa izuzetnom istorijom
“Ovo je kao geto obrnuto. Niko ne želi van i svi žele unutra." Ovako opisuje pisac Huan Gabriel Vasquez hotel prijateljstva, hotel u Pekingu sa izuzetnom istorijom.
radi to unutra pogledaj nazad , knjiga koja se pretvara u roman vitalnih peripetija Kolumbijski režiser Sergio Cabrera. Njegov život, čisto bizaran (bio je Crvena garda u Kini, gerilac u Kolumbiji...) izgleda izmišljen, ali nije. Nije ni Hotel de la Amistad, rijetkost koja se provlači kroz mnoge stranice senzacionalne knjige u kojoj Istorija sa velikim slovom i život čoveka se prepliću dok ne znaš gde počinje jedno i drugo.
Kompleks koji se sastoji od 15 zgrada okruženih baštama i natpisom Peking Friendship Hotel.
Ovo je priča o politici, utopijama i paradoksima. Znati tvoja misija, jer ga je Hotel de la Amistad imao, i prilično ambiciozan, moramo putovati Kina 1950-ih. Sredinom te decenije kineska vlada je izgradila hotel za ruske izvođače koji su putovali u zemlju da učestvuju u maoističkoj revoluciji. Bilo je kompleks sastavljen od petnaest zgrada okruženih baštama i natpisom Peking Friendship Hotel.
Kada se to prijateljstvo Kine i Rusije ohladilo i kada je 2.500 gostiju moralo da pređe granicu nazad u svoju zemlju, hotel je promenio namenu i goste. Od tada će služiti smjestiti većinu stranaca koji su stigli u Peking bježeći od "kapitalističkog" svijeta i da su željeli biti dio radikalne transformacije zemlje.
Objašnjenje zašto su odsjeli u ovom hotelu od sivih kamenih zidova i zelenih porculanskih plafona je jednostavno: strancima nije bilo dozvoljeno da imaju svoje prebivalište, dakle, vlast je tamo koncentrisala one koji su od nje dolazili plaćeni i koje je nazivala stručnjacima.
Porodica Sergija Kabrere bila je jedna od mnogih koja je došla iz Latinske Amerike pijani od idealizma da se dugo nastani u zemlji.
U svoje vrijeme dočekala je većinu stranaca koji su u Peking došli bježeći od “kapitalističkog” svijeta.
U hotelu su živjeli mjesecima ili godinama ljudi iz cijelog svijeta koji su radili kao profesori španjolskog, lektori ili prevodioci. Bila je to neka vrsta vavilonske kule u kojoj su bile čitave porodice, ljudi su se zaljubljivali, učili i osjećali da prave revoluciju. U hotelu možete naći peruanskog pjesnika, urugvajskog intelektualca i američkog profesora koji igra bilijar.
Hotel Friendship je postao od 60-ih do 80-ih godina u tom getu o kome govorite svjetlo ellen, Sestra Sergija Kabrere i jedna od protagonistica Vasquezove knjige, koja nedavno je objavio Alfaguaru u Španiji. Stanovnici Pekinga, osim ako tamo nisu radili, nisu imali pristup tom mjestu. Pitali su se šta je to u tom hotelu križanac između raja i zamke.
I šta je bilo unutra? Sve što nije bilo izvan njega. Bilo je luksuza, restorana sa uslugom, teniskih terena, bara, zatvorenog olimpijskog bazena i otvorenog bazena (jedinog u gradu), taksija na vratima i zvonika.
U vrijeme kada se tu nastanila porodica Sergija Kabrere živjelo oko 700 stranaca, koje su bile raspoređene na petnaest zgrada hotela. Jeli su u jednom od tri restorana, jedan zapadni, jedan muslimanski i jedan istočnjački, iako su mnogi apartmani imali kuhinje.
Alfaguara
Naslovnica knjige Looking back, Huana Gabriela Vasqueza
I tu leži ekstravagancija: u zemlji ogromnog siromaštva, oni koji su mu putovali da grade socijalističku revoluciju na kraju su živjeli okruženi privilegijama, “u životu nestvarnosti”, kako piše Vasquez. Dakle mnogi od njih će ga napustiti nakon vremena ugušenog sukobom. Oni, koji su prešli svijet i spalili brodove u borbi protiv kapitalizma, jeli su svaki dan koje su služili konobari i mogli su se kupati u bazenu kad god su htjeli. “Fantasy life”, da nastavim citirati Vasqueza, imao je granicu.
Pisac to govori u knjizi Roditelji Sergija Kabrere smatraju da je hotel previše buržoaski, pa su odlučili da svoju djecu tinejdžere pošalju samu da žive u drugom, hotel Peace. Rješenje je bilo u najmanju ruku apsurdno: momci su bili jedini gosti u hotelu od sedamnaest spratova. Čitava služba je bila na njegovoj komandi.
Sve do 1980-ih, oni koji su boravili u Hotelu de la Amistad bili su potrebni neke veze sa komunističkom partijom. Od tada je to stanje olakšano i otvoreno za druge strance.
Španski novinar Antonio Broto tamo je živio između 2001. i 2003. godine i ističe se kao najbolji u vašem boravku “broj ljudi iz cijelog svijeta koji su bili tamo: pro- i antisadamski Iračani, Palestinci, Kambodžanci koji su bili Crveni Kmeri, kastroistički i antikastrovo Kubanci, Latinoamerikanci koji su bili gerilci u svojim zemljama, Afrikanci, Rusi...“.
Strancima nije bilo dozvoljeno da imaju svoje prebivalište i vlast je tamo koncentrisala one koji su dolazili plaćeni od nje i koje je nazivala stručnjacima.
Broto, koji je dve decenije živeo u Kini i piše na blogu Chinochano, priča kako, od 2004, kada je vlada dozvolila strancima da žive bilo gdje u gradu, mnogi su ga napustili i nastanili se u Pekingu. I sam se povremeno vraćao u hotel, ali pošto stranci više nisu živeli, suština je bila izgubljena.
Neizbežno pitanje je: ko je platio hotel? Kaže to ovaj novinar, koji sada radi za EFE iz Ženeve nije ništa platio, ali je osjetio da je dio bruto plate dat hotelu u zamjenu za njegov boravak. Izračunajte troškove koji će biti oko hiljadu evra mesečno. Danas cijena od noćenje u hotelu je oko 85 eura.
Ovaj prijateljski hotel Nije jedini u Kini, ali je onaj koji vuče najviše epski. Prije nego što smo ga pronašli u Looking Back, već je bio tema članaka i dokumentarnih filmova. Jedan od njih se zove ovako, prijateljstvo hotel, i vodi ga Pablo Doudchitsky, argentinski režiser koji je tamo živio od 1963. do 1967. sa svojom porodicom i vraća se da se poveže sa svojom prošlošću. Tada se njegova porodica poklopila sa porodicom Sergija Kabrere. Danas, skoro 60 godina kasnije, prisjeća se tog hotela "Imao je prelepe bašte, izvanredan švedski sto i hrana je bila odlična."
U svom filmu on počinje tako što u glasu kaže: "Ovo je bio naš dom sve vrijeme dok smo živjeli u Pekingu sa mojim roditeljima i moja dva mlađa brata." Doudchitzky govori u dokumentarcu “iz siromašne zemlje u kojoj je najveća lična i kolektivna vrlina samo siromaštvo.” A usred toga bili su ovaj luksuzni hotel i njegovi gosti, koji su putovali izdaleka da bi promijenili svijet.
Hotel Friendship je i dalje aktivan. U jednoj od brojnih soba može boraviti svako. Održava svoje veličanstvo, ogroman bazen i određenu težinu da je bio dio povijesti i mnogih priča, kao što su porodice Sergija Cabrere i Pabla Doudchitzkog šezdesetih godina i ona samog Antonija Brota u njegovim najnovijim vremenima. . Neki od onih koji su tamo živjeli održavaju vezu u Facebook grupama, kao što je Youyi Binguan.
Danas je Hotel de la Amistad samo još jedan hotel, tako normalno da bismo vi ili mi mogli rezervisati sobu u njemu.
Bilo je luksuza, restorana sa uslugom, teniskih terena, bara, zatvorenog olimpijskog bazena i otvorenog.