Izložba Pabla Picassa u Palazzo Reale, Milano (1953.).
Pred polazak na Plaza del Ayuntamiento de Logroño (od 24. februara do 2. aprila), putujuća izložba Picasso. Guernikino putovanje – u organizaciji Fondacije 'la Caixa' i Muzeja Nacionalnog umjetničkog centra Reina Sofija – izazvao je interesovanje više od 2.000 Leonesa koji su (pet po pet) došli na instalaciju smještenu na Avenida de los Reyes Leoneses kako bi otkrili istorija, zanimljivosti i putovanja najpoznatije slike 20. veka.
Izložbeni projekat – kustosi Rosario Peiró i Rocío Robles – koji je inovativan i po svojoj formi i po sadržaju, jer radi se o prikolici kamiona koja postaje otvoreni prostor u kojoj su izloženi – putem informativnih panoa, fotografija, novinskih isječaka iz tog vremena i video zapisa – peripetije Guernice otkako je Pablo Picasso počeo kovati ideju 1937. (napravljen je za međunarodnu izložbu u Parizu po narudžbi Druge španske republike) do danas, Već je postao, osim što je simbol moderne umjetnosti, globalni antiratni amblem.
Plakat za izložbu 'Guernica. Picasso Legacy' u Casón del Buen Retiro, 1981. Muzej Nacionalnog umjetničkog centra Reina Sofía, Madrid.
Nas ponavljamo tri zanimljivosti koje su najviše privukle našu pažnju na izložbi, ali ako i vi želite da vas iznenadi hiljadu i jedna priča vezana za Guernicu, moraćete da odete u glavni grad La Rioje da ih otkrijete. Jer kultura je neophodna i sigurna.
PICASSO JE ODREKAO BOJE
Gotovo je paradoks da je jedno od najvažnijih (ako ne i najznačajnijih) Pikasovih dela, čije su kreativne faze obeležene bojom (plava, ružičasta, crna), mural obojen crno-belom. Ozbiljno, proučeno i s predumišljajem odricanje od boje koje analiziraju mnogi, ali za koje nema jasnog odgovora.
Neki kažu da jeste plod efekta izazvanog slikama bombardovanja objavljenim u novinama tog vremena. Za druge, umetnik je želeo da prikupi (na svoj način) tenebrističke, groteskne i kritičke svedoke slikarstva Crne Španije s kraja 19. veka, kao i drugih velikih slikara španske škole, poput Goje. . Ima čak i onih koji se pozivaju na 'jednostavan' dramatični efekat uzrokovan crnom bojom, da sa stanovišta semiotike boja izražava strah, smrt, nasilje, usamljenost, tugu...
Pablo Picasso radi na Guernici u svojoj radionici u Grands-Augustinsu, maj-jun 1937. / Foto: Dora Maar. Muzej Nacionalnog umjetničkog centra Reina Sofija, Madrid.
Kao kreator sadržaja koji se sa rokovima suočava sa žurbom i strepnjom, volim da maštam da nije imala vremena da ga završi. (u stvari, Picasso je još slikao Gerniku u svom ateljeu u Rue des Grans Augustins na dan otvaranja pariške izložbe) i da je konačno odlučio da ga isporuči onako kako je bilo (jer između pedeset skica koja je poslužila kao pripremna studija za kompoziciju rada nalazimo neke u boji).
Ali istina je to, prema njegovim riječima – „Ako mi to ne oduzmu i dođu da ga oduzmu, ja to nikada neću završiti!”– Mora da mu se dogodilo upravo suprotno, da je – čak i kada je, u teoriji, završeno – nije bio u stanju da stane na kraj svom složenom i beskonačnom stvaralačkom procesu.
Ono što je sigurno je to slikar iz Malage osjećao se ugodno među hromatskim tonovima grafita (kod svoje smrti ostavio je više od 7.000 skica i crteža) i grisaille velikog formata mu nije bila nova, već je radio sveske kroz monohrom, na primjer, u Olginoj i mediteranskoj ljepoti. Nadalje, kako je pokazala privremena izložba Picasso, crno i bijelo (2012) u Guggeheimu u New Yorku, bijelci, crnci i sivi su uvijek bili tema koja se ponavlja tokom njegove plodne karijere, od Peglača (1904) do Poljubca (1969).
Demonstracije protiv Vijetnamskog rata u Central Parku, New York, 1967. Foto: Alicia Legg.
**UMJETNIK NIKADA NIJE PRIČAO O NJEGOVOM ZNAČENJU...ILI DA, ALI NE**
Zlobno pitanje je to interpretacija Gernike, smatra se suštinskim antiratnim slikarstvom i jednim od najreprezentativnijih umetničkih dela 20. veka.
Zapanjujuće je da je Picasso, tako plodan kada je u pitanju stvaranje, bio tako štedljiv u riječima o svojim djelima. Neki čak govore o dvosmislenosti: čovjek iz Malage vjerovao je da oni koji pokušavaju da objasne sliku griješe, ali u isto vreme nije dovodio u pitanje mišljenja onih koji su se usudili da to učine. Šta je umjetnost ako ne subjektivno estetsko iskustvo?
On je sažeto odgovorio Jeromeu Seckleru u intervjuu objavljenom u New Masses 1945:
—Na jednoj od vaših slika sa vaše poslednje izložbe bili su bik, svetlo, paleta i knjiga. Bik, mislim, nije mogao biti ništa drugo do slika fašizma; svjetlost, sa svojim sjajem, paleta i knjiga su odraz stvari za koje se borimo, kulture i slobode. Rad prikazuje žestoki sukob koji se odvija između njih dvojice.
-Ne. Bik nije fašizam, iako je brutalnost i mrak. (...) Moj rad nije simboličan. Samo Guernica jeste, ali u tom slučaju to je alegorija. Zato sam pribjegao konju, biku i tako dalje. To djelo traži izraz i rješenje problema, i to je razlog upotrebe simbolike (...).
Otvaranje smotane ambalaže 'Guernica' pred generalnim direktorom likovnih umjetnosti Ministarstva kulture i tehničarima Zavoda za restauraciju umjetnina.
Dakle, šta je “Generički prigovor protiv varvarstva i terora” je najrasprostranjenija i najpriznatija verzija, kako je to opisao Reina Sofija, institucija u kojoj slika počiva od 1992. godine.
Međutim, ne smijemo zaboraviti da od druge polovine 20-ih godina prošlog vijeka, Picasso je patio od duboke lične i umjetničke krize, ovo drugo usko povezano sa erozija optimističkog jezika kubizma. Nešto što je profesor José María Juarranz detaljno proučavao (više od jedne decenije) i što ga je dovelo do kontroverzan zaključak da je Guernica zapravo Picassova autobiografija, kako je objavljeno u njegovoj knjizi Guernica: nepoznato remek-djelo.
Prema Juarranzu, slika je trompe l'oeil u kojoj bi bik bio Picassov autoportret; žena sa onesviještenim djetetom predstavljala bi svoju ljubavnicu Marie Thérèsse Walter i njenu kćer Mayu; konj i njegov oštar jezik odgovarali bi njegovoj ženi Olgi Koklovoj; njegova majka bi bila figura koja drži lampu... Drugi nivo značaja "apoteoski" izvan fašizma, republike, pobožnosti, mira ili terora rata.
Pobožnost i teror u Picassu naslovio je Reina Sofija 2017. godine na privremenu izložbu u znak sjećanja na 80. godišnjicu rada u kojoj obrađena je i mučna vizija čovječanstva i umjetnikova vlastita tama i vitalni očaj.
Priprema 'Guernice' za izložbu javnosti, 15. oktobra 1981.
Dvostrukost, više nego ekskluzivna, komplementarna u kojoj možete sami istražiti zahvaljujući Istraživački projekat dokumentarnog fonda Guernica koji je pratio emisiju i sada je objavljen na internetu pod naslovom Rethinking Guernica. Najbolja web stranica kulturne institucije 22. izdanja Webby Awards, na njoj Muzej Reine Sofije prikuplja oko 2.000 dokumenata i takođe vam omogućava da vizuelno istražujete sliku snažan zum koji pokazuje svaki detalj platna.
TO NIJE BILA OTMICA, VEĆ SKORO
Nećemo ulaziti u dug i diplomatski proces (praćen kontroverzama) kojim Guernica – koja je odlukom Picassa provela više od 40 godina u Muzeju moderne umjetnosti u New Yorku (MoMA). do povratka slobode u Španiji – vratio se u našu zemlju. Picassova izložba. Guernikino putovanje je zaduženo da ga ispriča na zabavan i dokumentovan način. Ali zaustavićemo pažnju na tome slika je stigla u Barajas 10. septembra 1981. u prtljažnik komercijalnog leta Iberia IB-952 – umotan u džinovski cilindar – koji dolazi sa njujorškog aerodroma Džon F. Kenedi.
“Sa motorima koji su još radili, komandant Huan López Durán je uzeo riječ i slomljenim glasom rekao: Dame i gospodo, dobrodošli u Madrid. Moram da vam kažem da su došli... prateći Pikasovu Gerniku na njegovom povratku u Španiju. Novinar Borja Hermoso prikupio je kao svjedočanstvo u izvještaju objavljenom u El Paísu koji je emotivno rekonstruirao ovo putovanje za koje je postojala samo karta u jednom smjeru do Madrida.
Poster izložen u filmu 'Picasso, putovanje Gernike'.
Za kraj, ne želimo da zatvorimo ovu temu, a da ne ponovimo još jednu zanimljivu činjenicu na koju ukazuju tokom obilaska izložbe: Kako bi izvršili pritisak na MoMA-u da nam vrati Guernicu, i Miró i Chillida su bez ceremonije uklonili svoja djela iz sjevernoameričke institucije (podsjetimo, najbolji muzej moderne umjetnosti na svijetu).
Još jedan razlog, ako i dalje nismo imali dovoljno, da poštuj i voli ova dva umjetnika, koji su uvijek podržavali jedni druge i, prema onome što vidimo, i cjelokupnu želju jednog naroda da povrati umjetničko naslijeđe naslijeđeno od Picassa.