St Ives Harbor
“Ovo nije engleski pab. Ovo je Cornish pub." odbrusio mi je sa poluosmehom iza šanka **kada sam ga pitala šta znači raditi u poslednjoj engleskoj javnoj kući**.
“Cornwall je drugačiji” , dodao je. Prihvatio sam odgovor kao siguran, omamljen kako je dolazio, omamljen kao bokser, od svjetla i prirodne ljepote koju je upravo vidio u Land's Endu, britanskom Finistereu, dva kilometra od paba.
Standardno nosilac singularnosti Cornish – ili Kernow, kako se potrudio da istakne u čast nekolicine koji još govore kornski, lokalni drevni keltski jezik – Bio je to Sam, konobar koji je, u nedostatku više mušterija, razgovarao s nama.
Land's End Cliffs
Smješten u Sennenu, najzapadnijem britanskom gradu, First i Last Inn su tu od 1620. , ilustrovao mi je mladić, budući da je od početka 19. vijeka raqueros headquarters, čiji su lampioni postavljeni na liticama privlačili brodove da im izazovu brodolom i odnesu sve što je korisno kao plijen.
“Zajedno sa švercerima rakije ili duvana, kopali su tunele kroz koje su mogli pobjeći kada su ih vlasti proganjale. Zapravo, vi gazite na usta onog koji je izgradila Ann George, vođa bande raquerosa”, objasnio je on.
Nisam mogao a da ne zamislim ljudsko krzno koje je moralo hidratizirati svoje grlo u ovom pabu prije nekoliko stoljeća prije nego što je izašlo u oluju da postavi svoje apokrifne farove, svoje krijesnice smrti.
Nije se moralo mnogo razlikovati od onog koji se susreo, očigledno, u Najpoznatija javna kuća u Cornwallu, na Bodmin Mooru, pustu divljinu koju sam prošao u svojim ranim danima u Cornwallu tražeći legendarne tragove kralja Artura, najslavnijeg sina vojvodstva.
Otkrijte arhitekturu ribarskih sela
The spisateljica Daphne du Maurier (1907-1989), koji je ovdje živio i pisao veći dio svog života, prikazao je taj mikro-univerzum u svom roman Jamaica Inn, koji je u bioskopu verzirao Alfred Hitchcock 1937. godine.
“Cornwall je drugačiji”. Zapisao sam gostioničarevu frazu u svoju svesku, ne da je ne bih zaboravio, već kao moral svom putovanju na nekoliko dana po tim zemljama. Putovanje koje se završilo baš tu, u “kraj svijeta” tog mjesta. Traka zemlje između severa i zapada Keltskog mora i juga sa Engleskim kanalom, gde magična keltska aura još uvek snažno kuca. I sa kojim se nailazi, na ovaj ili onaj način, na svakom koraku.
Možda je u pitanju magla ili nasilje okeana prema njegovim obalama ili njegova sklonost da stvarnost oblači u natprirodne nijanse, ali istina je da bi to objasnilo zašto je to bilo u Cornwallu, a ne drugdje. r gdje su klijale merveilles (čuda) stvari Bretanje: Arthur, Camelot, Merlin...
Zato smo za prvu koordinatu puta odabrali ruševine dvorca Tintagel, na sjevernoj obali, gde je Artur začet.
Stigli smo na prvo svjetlo dana, kada još nije bilo ni traga turistima, a ulice su bile puste. Moja skoro detinja emocija, ona koja te tera da veruješ u to samoća mitskog mjesta čini ga pomalo vašim, naletio je na ono što je izgledalo kao srednjovjekovni Diznilend. Noćenje s doručkom, restorani, pabovi, sve je odisalo arturijanskim mitom : Avalon, gostionica kralja Artura...
Ruševine zamka Tintagel
**“Gdje se historija susreće legenda” (i marketing, pomislio sam) ** pročitajte natpis prije nego što smo ušli u mali poluotok okružen liticama i strminama na kojoj je podignuta dvorac 1150.
Scena iz Kraljevske idile, Lorda Tennysona, s Merlinom u centru pozornice, ilustrovano moto. Otkrivamo zašto. Nakon lutanja kroz ruševine, oseka vam omogućava da se približite maloj uvali u kojoj se nalazi pećina Merlin , prirodna udubljenja iz koje tradicija uvjerava da je mag bacio svoje čarolije.
Nije teško zamisliti glumca Nicol Williamson , majstorski Merlin iz filma Excalibur, prizivajući čaroliju kojom je kralj Uther Pendragon mogao poprimiti izgled Gorloisa, vojvode od Cornwalla, i tako posjedovati prelijepu Igernu. Iz te mješavine magije i strasti Arturo bi došao do nas.
Sa bisasom punom arturijanskih senzacija sa sjevera, cilj je sljedećih dana bio putovati na jug, tako ribarsko selo Fowey postaje savršen bazni kamp.
Pogled na projekat Eden
To mi je omogućilo da naletim na dobar niz lokalnih merveillea. Prvi, sa više nego dočaravajućim imenom: ** Eden Project .** Od A390 obilaznica vodi do brdo na kojem možete vidjeti ogromne i futurističke geodetske kupole opterećene svom biodiverzitetom planete.
Čeka se kod ulaza Dan Ryan, biolog i jedan od mladih stubova na kojima se zasniva ovaj projekat, koji je 2001. godine započeo vizionar Tim Smith . Osamdesetih godina, Smith je stekao bogatstvo kao tekstopisac i producent pop muzike. Ali, daleko od toga da se povukao u život opuštanja, on se upustio u ovaj titanski projekat.
Dan me stavlja ispred velike fotografije: opscenog kratera koji je ostavio rudnik kaolina. “Ovdje, gdje bi svi vidjeli pustoš, Tim je vidio priliku. Nije apstraktna ideja, već mjesto gdje biljke mogu promijeniti svijet." I tako, na početku, a Cornish icon.
Ono što ostaje do dana odlučim uložiti u otkrivanje lavirinta ukusni uglovi između njegovih edvardijanskih kuća i njegovih strmih ulica na ušću. Moja vožnja završava u crkva sv. Fimbarusa , okružen stoljetnim grobnicama i gustom gotičkom atmosferom za koju pretpostavljam da pomaže u dijalogu vrana.
Nakon jutarnjeg lutanja po poluostrvu Roseland odlučio sam odredio kurs za grad Falmouth, jednu od gastronomskih koordinata Steinovog carstva.
Poznat po svojim TV emisijama, kuhar Rick Stein napravio je grad Padstow glavnim gradom svog kraljevstva, a kasnije ga je proširio na gradove poput Falmoutha.
Nalazi se u ušće rijeke Fal , the istraživač i gusar Sir Walter Raleig imao dobro oko kada je krajem 16. veka pretvorio svoju prirodnu luku u epicentar engleskog Korzikanca tokom dva veka.
Šta ako stanemo kod Ricka Steina?
staza okružena slatki kafići, pubovi i renomirani restorani i pekare u kojima je zablistala zvijezda nacionalnog jela, čuvene empanadilje (cornish pasties) iz Cornwalla. Na jednom od njih muškarac u tridesetim godinama zalijepi natpis na vrata. "Učite kornski sada", piše.
Jason je student medicine na Univerzitetu Exeter i strastven je za lokalnu istoriju i jezik. “Škola je u Truru i to je još jedan pokušaj revitalizacije jezika koji je skoro u opasnosti od izumiranja”, Objasni. Jedva 3.000 ljudi zna i koristi Cornish redovno, uprkos činjenici da, kako Jason insistira, jezik je bio faktor koji je "učinio Cornwall zasebnim entitetom, drugačijim od Engleske".
Slijedeći Jasonov savjet, Putujem 40 kilometara koji me dijele od Lizar Pointa , najjužnija tačka u Velikoj Britaniji. Prije nego posjetim njegov mitski svjetionik, najmoćniji u Engleskoj, pratim stazu do plaže Kynance Cove prelazeći otvorene staze kroz visoku šikaru.
Tu je još jedna od onih Cornish slika koje se ne zaboravljaju lako: bijeli pijesak koji svjetluca među svim zamislivim nijansama plave, krvna boja stijena i ljubičasti vrijesak koji prošara brdo.
Oštra obala u blizini Lizar Pointa
Moji poslednji dani bi imali jugozapadnu obalu kao pozornicu, komad zemlje prišiven uz more puno blaga. I bio je jedan od njih: St Michel's Mount. Laganje ispred Maraziona, impozantnog zamka , kao i njegov normandijski parnjak, proteže se uspravno na ogromnoj stijenskoj masi.
Sredina je jutra i ispred mola se već stvorio red za ukrcavanje na čamce koji spašavaju plimu. Nazad na čvrsto tlo iz Penzancea, jedne od omiljenih koordinata britanskog džet seta, uspona B3283 do jedne od onih neočekivanih halucinacija da je Cornwall uvijek izvučen iz rukava.
„Amfiteatar u grčkom stilu izgrađen na liticama i čuvenoj plaži Portkurno“, pročitao je u vodiču. reci to o Pozorište Minack to je kao da kažete da je Partenon šupa nad Atinom. Jer svaki kamen od granita, svaki zid ili tribina rezultat je strasti i znoja Rowene Cade, izvanredne žene koja ga je dizajnirala i izgradila Sa svojim rukama.
Iz 16. avgusta 1932 , kada je prva grupa gledalaca uživala ovdje, okrenuta prema okeanu prvi nastup, Šekspirova oluja, ovo uzvišeno pozorište je najbolji omaž svom tvorcu.
Nije loše oprostiti se od Cornwalla sa St Ivesom u mrežnjači : demonstracija da nije sve bujna priroda. Svi putevi ovde vode do Tate St Ivesa, produžetak galerije Tate u Londonu.
Arwen Fitch, moj vodič za renovirane objekte – u oktobru 2017., nakon četiri godine rada, nova galerija je ponovo otvorena – dozvoljava mi otkrijte britanske majstore savremene umjetnosti, ali i još jedan magični prostor: Muzej Barbare Hepworth. Studio i kuća u kojoj je vajarka radila 26 godina, ključna ličnost apstraktne umjetnosti u Evropi , danas je mlaz posjetitelja koji dešifriraju njegova izložena djela.
St Michel's Mount
Lyn, šezdesetih godina sa blistavom bijelom kosom, olovkom ispisuje Hepworthov rad ispred sebe. “Nazvao ga je Razgovor sa magičnim kamenom. Zar ne izgledaju kao bronzani menhiri u keltskoj šumi?”, pita me na savršenom španskom.
Keltski, mitski, divlji... kao da sam prizvao Cornwall finister, Lands’End, svoju posljednju posjetu Cornwallu. Sjedeći u Prvoj i Posljednjoj gostionici, gdje je ova priča počela, osvrnuo sam se na svoje putovanje. I ta zvučna sigurnost: Došao sam ovamo tražeći merveilles arturijanskih romana, ali sam se vratio kući znajući da je ovo poluostrvo zapuhano vjetrovima usamljenih močvara i krševite obale mnogo više.
Mesto u čijim pejzažima, poput Merlinovih čarolija, čari se slijede jedna za drugom; zemlja u koju su sletjeli izuzetni ljudi, vizionari. Slobodan stih u njedrima Engleske gdje čudo čeka na svakom koraku.
_*Ovaj članak je objavljen u broj 116 Condé Nast Traveler Magazina (april) . Pretplatite se na štampano izdanje (11 štampanih brojeva i digitalna verzija za 24,75€, pozivom na 902 53 55 57 ili sa naše web stranice ) i uživajte u besplatnom pristupu digitalnoj verziji Condé Nast Traveler-a za iPad. Aprilsko izdanje Condé Nast Travelera dostupno je na adresi svoju digitalnu verziju da uživate u njoj na svom omiljenom uređaju. _