Restoran Quique Dacosta u Deniji
Pišem o restoranima. Pišem o jelu, piću i životu - što je, uostalom, ista stvar - pa se prečesto suočavam sa obaveznim malim pitanjem "Zašto toliko voliš restorane?"
I sviđaju mi se, dođavola. Volim restorane kao što volim da živim i volim da zagrebem minute na kazaljci sata neočekivanog, poput onih poljupca koji ne pripadaju tebi. Volim -trebam- trnce sumnje i leptire koji plješću uz zvuk grča sadašnjice, poput onih na tom putu koji nas je odveo do Cala Montjoi . Volim - pomeraju me - pečurke plavi labud , Joaquínov džin i tonik u Dickensovim i beskrajna popodneva u magičnom razgovoru poslije večere s Quiqueom Dacostom.
Volim pijace i mirise, sendviče Pinotxo u La Boquería i bravas u Raussell. Volim -volim- spokoj Pitu Roca, kroasane Le Paina i svaki kutak Lo Viejo in San Sebastián, od gastrotapasa u A Fuego Negro do pintxosa u Txepetxi. Volim Monvinic sireve, cvijeće Mugaritz i sramotu od onoga što je rečeno sa tri previše pića.
Ovdje ćemo pričati o svemu. Od uzvišenog i svakodnevnog, od konca i drveta. Biće to – nadam se – stranice na kojima će, daleko od reflektora i gluposti, u areni gastronomskog ringa biti mesta samo za poštenog matadora: kuvara -vinar, sommelier, barmen, koga briga- čiji je jedini trofej srećna večera, verna mušterija. Dobar sto.
Gdje se može opustiti, oni restorani u kojima prelazak praga znači ulazak u civilizovaniji, autentičniji i, na kraju krajeva, bolji svijet. Pričaćemo o tim restoranima - kakva lepa reč, kuca hrane- gdje pokrivenost zaboravlja mobilni telefon i bijes svakodnevice je lijepo sublimiran osmijehom konobara i ceremonijom usluge. Gdje možete udahnuti poštovanje, mirne i neužurbane razgovore poslije jela do tog magičnog popodnevnog sata, kada su žene ljepše, vicevi duhovitiji, a kriza uspomena na sutra.
Restorani u kojima se zaljubljujemo, gdje upoznajemo nove prijatelje i zaboravljamo nekoliko nezaboravnih djevojaka. Gde se posle par pića ostavlja kapote i uzima štaka, gde vreme sporo prolazi a ljubavnici i dalje jedan drugom šapuću gluposti na uvo. Gdje je lako povjerovati - ponovo vjerovati - u gastronomiju kao civilizaciju: kao dokolicu, kao kulturu, kao filozofiju života.
Ukratko, fine dining, jer "Biti srećan znači sakriti se u poslednjem uglu sveta", kako je rekao Kortazar. A taj posljednji kutak nije ništa drugo nego sto vašeg omiljenog restorana.
Kako ih ne voljeti?
* Jesús Terrés piše o vinima, načinu života i gastronomiji u Condé Nast Traveler i Vanity Fair. Možete ga pronaći u GQ na blogu Nada Importa i na njegovom kontroverznom Twitteru @nadaimporta. Voli da priča o kafanama, dobrim muškarcima i fatalnim ženama. I on voli dobru hranu gotovo jednako kao i dobra vina, satove, kučiće i Kuma.