Vasilij Kandinski, Ulica A u Murnauu, oko 1908
Postoje tri velike kulture koje su se naselile u gradu Toledu u La Manči da ga definišu, hrane i daju mu nadimak koji ga prati tako dugo. Jevreji, muslimani i hrišćani živeli su zajedno u toleranciji u gradu više od sedam vekova, od 711. do 1492. godine.
Njegov stari grad, koji je UNESCO proglasio mjestom svjetske baštine, čuva se tako važno nasleđe za istoriju i kulturu da bismo skoro trebali biti zahvalni za svaki korak koji napravimo kroz njegove uske uličice.
Poznato i priznato ovo nasljeđe, to znaju svi koji putuju u glavni grad Kastilje-La Mancha ući ćete na mjesto gdje ćete se zaljubiti u očiglednu ljepotu onih građevina koje su mu, sekularno, kao da su naslagane slojeve, davale taj identitet tako bogat nijansama i pričama.
U gradu Toledu Jevreji, muslimani i hrišćani živeli su zajedno u toleranciji više od sedam vekova.
Svi dolaze znajući da će biti jarebica i marcipana; mnogo oklopa, mačeva i zamornih padina; priče o El Grecu i stanici za razmišljanje o Sahrani Gospodara Orgaza; ogromne beskrajne grupe turista raštrkane po Plaza Zocodover i sreća što su tu, za samo pola sata od Madrida, zahvaljujući Avantu, koji posjetitelj silazi na stanici u neomudejarskom stilu koja služi kao šareno predjelo onoga što ćete naći kada stignete u grad.
Ljubitelji tri velike monoteističke religije koji svojoj posjeti žele dodati nešto drugačiju stanicu i oni koji traže novi kulturni poticaj za povratak već imaju izgovor za to, jer je u martu stigao, da ostanu – barem na narednih 15 godina –, **prvo muzejsko sjedište Roberto Polo kolekcije (CORPO) ** avangardne umjetnosti iz istočne i sjeverne Evrope i SAD-a.
Marthe Donuts, Le livre d'images, oko 1918.
Kako bi drugačije, to je jedna od onih jedinstvenih i očaravajućih zgrada koje čine stari dio Toleda – vrlo blizu užurbanog Plaza de Zocodover – onaj koji služi kao ulaz u ovaj svijet u kojem se avangarda savršeno uklapa sa svojim različitim arhitektonskim stilovima, koji čuvaju istoriju koja se odigrala u gradu između 9. i 16. veka: samostan Santa Fe.
Kubanski kolekcionar umjetnina i istoričar Roberto Polo (Havana, 1951.). jedna od najprestižnijih ličnosti na međunarodnoj umjetničkoj sceni, iako je u Španiji bio prilično nepoznat velikoj većini, osim nekim stručnjacima iz svijeta umjetnosti i klijentima ovog tržišta.
I, osim toga, on je vodič koji me prima i hoda sa mnom kroz hodnike i prostorije ogromnog samostana. Dok Priča mi svoju ljubavnu priču sa avangardnom umjetnošću, Svojim govorom mijenja moju percepciju o tome šta je moderno, a šta nije, i daje mi najpedagoškiji majstorski kurs o savremenoj umjetnosti koji sam ikada dobio.
Roberto Polo fotografirao Steven Decroos.
Robertovo prisustvo je neizmjerno – njegov portret na početku posjete mi ga približava – a njegove riječi me vode s jedne strane na drugu, gledajući slike, namještaj i predmete koje voli i kojima se podjednako divi. Bolje da se niko ne usudi da ga pita koja mu je najdraža.
I mjesto odabrano kao kontejner, a dijelom i zatvoreno, podiže atraktivnost posjete na viši nivo. Samostan Santa Fe, naveden kao dobro od kulturnog interesa, jedna je od onih građevina koja je, kao što se dešavalo u prošlosti, izgrađena na muslimanskim ruševinama, tačnije, na starom imanju al-Hizam, drevnoj palati kalifata.
Samostan sagrađena je u 13. veku, od strane Kalatravskog reda i, nakon što je prošao kroz razne ruke, završio je napuštenim 1973. godine, zbog čega je više od 50 godina ostao zatvoren za javnost, pa je tako pretrpio dug period napuštenosti, sve dok nije obnovljen i saniran.
Jedna od prostorija izložbe Roberto Polo.
Sada se samostan, koji je sam po sebi vrijedan posjete, upušta u sugestivan i raznovrstan vizualni dijalog sa 250 djela koje je Polo dodijelio za svojih šesnaest soba, uključujući i veseli i sunčani klaustar u kojem postoji vrsta drveta citrusa za koju me uvjeravaju da postoji samo u toj terasi. Aroma koju ispušta bijeli cvijet narandže nas tjera da zastanemo na nekoliko sekundi da bismo je uhvatili u hipofizi.
Jedan od najupečatljivijih prostora je crkva Santiago, u kojoj značenje duhovnosti dobiva novu nijansu i gdje su život i smrt tematski protagonisti. Izlaže dva najslavnija komada kolekcije i, moguće, u kojima je uparivanje sa domaćim još impresivnije.
Otprilike briljantna, spektakularna i gigantska brojanica holandske umjetnice Marije Roosen, koja visi oko rezbarije Bogorodice Svetog Krsta iz 16. veka. Ispred njih potpuno novi, bijeli i raskomadani Krist od devet metara, djelo Talijana Nina Longobardija.
Rafael Sierra, umetnički direktor muzeja, prati nas na ovom putovanju kroz evropsku avangardu i istoriju umetnosti i On mi priznaje težak zadatak ostvarivanja tog dijaloga između prostora i djela: "Isplanirali smo cijelu kolekciju na planu i kada smo stigli ovdje, sve je to razneseno i postalo je zadatak spajanja komada iz dana u dan, iz trenutka u trenutak."
Enklava od 8.000 kvadratnih metara zaista je pogodna za ovaj ukrštaj umjetničkih strujanja i različitih kultura, pa je rezultat tog truda i glavobolje ponekad provokativan, nešto što se Roberto Polo ohrabruje da istakne, jer on ne nastoji da podučava, već da provocira i stvaraju nove senzacije.
Pitanje zašto Toledo, a ne neki drugi grad skloniji savremenoj umjetnosti, gotovo da se odgovori prije nego što Polo potvrdi da se upravo iz tog razloga odlučio za glavni grad La Mancha. „Rečeno mi je da je ovo grad koji ne voli modernost i upravo iz tog razloga sam to iskoristio kao veliku priliku. Biti osoba koja donosi avangardu iz sjeverne i istočne Evrope činilo mi se kao čast”. To me također podsjeća na to prisutnost ovih avangardnih pokreta u španjolskim muzejima je praktički nikakva, nešto što je nezamislivo.
Pierre-Louis Flouquet, Izgradnja, 1925.
Ne samo 250 djela iz njegove kolekcije premješteno je u Toledo – mali dio ako uzmemo u obzir da posjeduje nekih 7.000 komada – ali i sam se nastanio u gradu da se posveti kolekciji koja nosi njegovo ime. Važan korak za nekoga ko je živeo u mestima kao što su Havana, Lima, Majami, Njujork, Vašington, Pariz i Brisel, grad u kome je živeo neposredno pre dolaska na špansku teritoriju.
CORPO je skraćenica za Roberto Polo Collection, selekciju koja zapravo ima 500 radova, od kojih je polovina već izložena u samostanu Santa Fe. Druga polovina strpljivo čeka da bude primljena na drugom mestu: dvorcu Cuenca, koji bi trebao biti otvoren 2023. Sa Cuencom se dešava upravo suprotno nego s Toledom, jer je to grad koji je prije više od 50 godina otvorio Muzej apstraktne umjetnosti i time promijenio grad.
Roberto Polo je u svijetu umjetnosti poznat kao Oko, ime koje mu je dato zbog njegove sposobnosti da otkriva umjetnike i djela. Nedavno je nacionalna štampa potvrdila da iz njegove ruke donosi „četvrtu kulturu Toleda“, nešto što kulturnom putniku daje dodatnu vrijednost. A to potvrđuje veliko umjetničko djelo koje je sam grad, ako je Roberto Polo u njega stavio svoje stručno oko.