Prema rečima vlasnika čokoladnice La Pajarita, u ulici Villanueva 14, u okrugu Salamanka, čini se da su slatkiši i naša sećanja uvek bili spojeni. “Da dam primjer kako naši slatkiši vode naše kupce na putovanje u njihovu prošlost Najslađe: Imamo menadžera za održavanje koji je cijeli život u industriji slatkiša, ali je s nama tek godinu dana. Znate li šta nam je rekao kada je probao naše bombone? 'Moja pra-tetka Cristina'. To je bilo prvo što mi je palo na pamet, ukus ga je naveo da se poveže sa njihovim uspomenama jer radimo sa istim ukusima sa kojima smo oduvek radili."
Jedan od izloga.
Leptir mašna i njena ružičaste i ljubičaste bombone , kao i njihove čokoladne ili marshmallow i braon glazure leptir mašne živa istorija Madrida . Onaj koji je sada u svojoj šestoj generaciji – s Rocíom Aznárezom i njenim suprugom Carlosom Lemusom koji trenutno nastavljaju posao – i čije šarmantne prostorije ostaju netaknute u madridskoj četvrti Salamanca, tik uz Nacionalnu biblioteku.
“Moj otac je bio zadužen za posao u isto vrijeme kada i moji baka i djed, ali je nakon 20 godina odlučio da radi kao zaposleni. Moj deda u dobi od 89 godina (prije 4 godine) je odlučio da se preseli iz La Pajarita da bude sa mojom bakom, ali Carlos i ja smo preuzeli kad je on odlučio da se povuče “, objašnjava Aznárez smiješeći se. “ Mi smo preuzeli jer ovo ne može umrijeti , je značka Madrida”. Godinu dana nakon povlačenja iz posla, njegov djed je preminuo. “Dakle, možete vidjeti šta mu je to značilo. To je bio njegov život."
Čokoladne leptir mašne.
Njegov djed je iza sebe ostavio uspješan posao, ali nije imao izbora osim da se uskladi s tehnologijom kako bi krenuo naprijed. “ Morali smo početi od nule. Posao je oduvek bio divan, ali moj deda, sa 89 godina, Imao sam sve na papiru . Čak ni kompjuter, glava mu je bila sva tu”, sjetno se prisjeća Aznárez. "Morali smo digitalizovati kutije koje su napravljene na stari način , unajmite ilustratora da vektorizuje logo i odštampa ga. ono što smo uradili je premjestiti posao iz 50-ih u modernost i to je bez sumnje bio napor”, objašnjava de posao koji je započeo sa gospodinom Vicente Hijós Palacio na broju 6 Puerta del Sol Prije 170 godina nakon posjete Svjetskoj izložbi u Londonu – gdje je predstavljen kristalizirani šećerni bombon – i uz ime dao Unamuno tokom vrijeme kada je postalo moderno imenovati radnje.
“Tada je radionica bila u pećinama. Sve je potom prebačeno na trku u San Francisku. Zatim dolazimo u ulicu Villanueva, gdje smo sada, ali radionica je u Villaverdeu već sedam godina“, kaže Rocío za Condé Nast Traveler.
Dvije generacije La Pajarita: Rosío Aznaréz i njen otac.
Prošlo je mnogo godina, ali malo se toga promijenilo od kada su napravili svoj prvi slatkiš na zanatski način i sa velikim entuzijazmom. “ Od tada smo proširili proizvodnju, ali sve ostaje tradicionalno. Jedina razlika je u tome što umjesto da prokuvamo smjese sa drvenim ugljem, kako se to radilo prije, sada to radimo sve elektricno ", opisuje Aznárez. "To i da su radilice mašina ranije bile ručne, preko mišića, a da su sada mehaničke... iste mašine, ali mehaničke", dodaje Lemus.
U međuvremenu, recepti ostaju originalni. “Naše esencije su jedinstvene, po tome nikada nećemo pojeftiniti. Prirodni su, one uobičajene... a to znači da jesu veoma skupo i ekskluzivno . Imamo čak i svoje recepte”, iskreno pričaju.
Glace brown.
The učitelj slatkiša i čokolade koji sa njima pravi proizvod skoro deceniju, oni su učenici majstora koji su La Pajaritu posvetili ceo život, tako da sve ostaje kod kuće. „Pa, da, reći ću ti to jedina stvar koja će se promijeniti su veličine . Početkom 20. veka, na primer, čokolade su bile poput teniske loptice. Ne više, ljudi vole manje, da se trude puno i malo”.
A koje su omiljene kreacije nove generacije? „The ljubičasta u karamelu i leptir mašnu od mliječne čokolade. I the cokolade , malo je u Madridu poput našeg, sa vrlo tankim slojem i super posebnim ganacheom”, kaže Aznárez. “ Ljubičica i ruža su tipično cvijeće Madrida a kada im se daju oblik čini se da su ono što se ljudima najviše dopalo bilo prvo. Bilo je to nešto vrlo madridsko u to vrijeme."
Kalupi koji daju život najpoznatijim ljubičicama u Madridu.
„Moji su tartufi... pa ne, oni braon glacé, napravljen kako je rađen pre skoro dva veka, konfi kestena". Zapravo, pogledajte (kaže pokazujući na mali sef na vrhu sobe u kojoj se nalazimo, odmah iznad prodavnice): tu je recept", dodaje Lemus. „Moj deda je nije pustio sve dok ga nije izneverio, dok fizički nije mogao da je zaštiti, nikome nije dozvolio da vidi recept“, kaže Aznarez.
Priprema vitrine.
La Pajarita je trenutno zvanični dobavljač Cortes Generales i zaslađuje sjednice drugih institucija, kao što su Državno vijeće, pravosuđe, madridska skupština i brojne kraljevske akademije i profesionalna udruženja. Čak i hotel Mandarin Oriental Ritz, koji svojim gostima nudi izbor La Pajarita proizvoda.
„Ali najbolja stvar u našem poslovanju je klijentela , koji je oduvijek bio vrlo vjeran”. Toliko da i dalje slušaju priče unučadi koji se s nostalgijom prisjećaju posjeta koje su činili s bakom i djedom. Ili onih koji se ne mogu vratiti sa putovanja u svoj grad bez svoje kutije slatkiša. “Prije je to bio tipičan suvenir iz Madrida”, kažu nam. I iskreno se nadamo da će to ponoviti. Jer, ako nešto uspije u ovom poslu, to je daj nam povratnu kartu do naših uspomena iz djetinjstva i okusi koji nestaju sa mape. Okusi koji nesumnjivo zaslužuju da se pamte i uživaju sa osmehom. Živjela La Pajarita!