Louise Glück: Nobelova nagrada za ep o intimnom
„Nakon što mi se sve dogodilo, / dogodila mi se praznina“, piše Louise Glück u svojoj pesmi Kraj ljeta iz Divlje perunike. Pesnik koji je antiteza svemoćnog pisca, čoveka sa atributima ili gromoglasnih bogova koji se često smatraju za Nobelova nagrada za književnost i čiji je delikatan, strog i transparentan glas kao uljez uklizao na listu pobednika godine (sudbonosna i zatvorena 2020.) koja je možda zahtijevala, prije svega, literaturu intimnosti.
Za sve one koje su se ponovo plasirale na vrh ove švedske Miss Universe Murakami (nikada mu to neće dati), Kundera, Cormac McCarthy, Zagajewski ili... Havier Marías , njegovo ime je bilo apsolutno iznenađenje.
Nisu je imali ni na ženskoj užoj listi. Uostalom, ona nije sofisticirana u jeziku i razmišljanju kao pjesnikinja koja je svima na usnama, Anne Carson.
Možda ona dijeli s Margaret Atwood neke od svoje nemilosrdne dijagnoze ljudske prirode, ali Louise Glück to čini iz najapsolutnijeg minimalizma, veoma daleko od spektakularne prirode najprodavanijih romana Kanađana i fokusiran na porodični mikrokosmos. Niti je to glas naroda kao što je Gvadelupe Maryse Condè, koja je bila prva u bazenima.
Louise Gluck 1977
Ne, nagrađivanje Louise Glück ne nadoknađuje nikakav istorijski dug, budući da je ona bijelka, privilegirana i piše na engleskom. Izborom nje, Švedska akademija se odlučila za ispovjednu i narativnu pjesmu, za potpunu zaokupljenost sobom, za dijalogizam koji su Sjevernoamerikanci toliko i tako dobro gajili.
Louise Glück rođena je 1943. u New Yorku i odrasla na Long Islandu. Imala je sestru koja je umrla neposredno prije njenog rođenja. “Njegova smrt mi je omogućila da se rodim”, napisao je u svojim stihovima – uvijek neumoljiv – i U svojim pjesmama često opisuje sebe kao djevojčicu i ženu koja je cijeli život tražila odobrenje svoje majke.
tvom ocu, koji je pomogao da se precizni nož (u Španiji poznatiji kao rezač) donese na tržište, definira ga kao svjetovnog čovjeka sa zakopanim književnim ambicijama i kojoj je nemoguće prići.
U pjesmama postoji i sestra koja je rijetko saveznik, a gotovo uvijek suparnica. I naravno njen muž sa kojim razgovara u toj divnoj pesmi, Najiskrenija želja, koja počinje rečima: „Želim da uradim dve stvari: / Želim da naručim meso od Lobel's-a / i želim da napravim zabavu. / Ne podnosiš zabave. Ne podržavate nijednu/grupu od više od četiri osobe.
Tokom adolescencije patila je od anoreksije. (“Prestao sam da jedem da bih ubio svoju majku,” rekao je u intervjuu) i sa 16 je skoro umro od gladi. Tema koja se pojavljuje u ćošku u svim njegovim radovima: strast za formom, gotovo transparentno i njegova cijena. Ambivalentan i zajedljiv odnos sa majkom. („Ni ti nisi bila potpuno savršena – piše u Penelopinoj pjesmi –; sa svojim problematičnim tijelom/ radila si stvari o kojima ne bi trebala/ pričati u pjesmama”).
Njegovo formalno obrazovanje bilo je sporadično i nikada nije diplomirao. U to vrijeme proveo je sedam godina na psihoanalizi i kratak period na Univerzitetu Kolumbija. Mogli bismo to reći završio je njujoršku školu života: to jest Frojd, Emili Dikinson i jevrejska krivica.
Zato što je u Glückovom stihu jedan, zaista, uvijek sam sebi najgori neprijatelj. Iako pjesnikinja obično koristi ironiju kao zaštitni zid od patetike ili sirove boli i ubacuje maske ili likove, obično iz Biblije, mitologije ili bajke kako bi se distancirala od onoga što je ispričano, u priči nikad nema samozadovoljstva. “Postala sam kriminalac tako što sam se zaljubila./Prije toga sam bila konobarica./Nisam htjela ići u Čikago s tobom. / Hteo sam da te oženim, hteo sam da tvoja žena pati./ Da li dobar čovek ovako razmišlja?/ (...) Sad mi se čini / da se osećam manje bio bih / bolji čovek”.
Njene pesme su kao pisma pisana samoj sebi. Prozirnim jezikom, ponekad lakoničnim, bez dragocjenosti, secira svoju biografiju bez da pominje kontekst, zalazeći u samu srž veze, koje su ponekad suspendovane u objektu ili stvari; u detalju koji je ekscizija.
Zato što je Louise Glück majstor scene, koja se zaustavlja na neodređenom mjestu; usidrenje epifanije za svakodnevne ceremonije, više kao atmosfera nego sjećanje ili prepričavanje.
Jer za razliku od drugih ispovjednih pjesnika anglosaksonske tradicije, Glück se ne veliča u svojim porazima ili u okrutnom vježbanju štete koju je počinio (o kojima muški autori često pevaju alkoholičare i uzaludne mea culpa).
Ne, ep o ovoj ženi je onaj o vrlo uobičajenoj intimnosti: sestrina ljubomora, simulakrum srećne porodice, šarmantni, ali podmukli otac, majka puna ljubavi i kastriranja u isto vreme; stalna nagađanja o erotskom životu para, koja nas isključuje; cepanje drugog (drugog) koje se nikada ne dostiže... “Voljeni ne mora biti živ. Voljena osoba živi u glavi”, piše za Praderas ili „Voljeni se poistovetio sa egom narcističke projekcije. Um je bio podzaplet. Samo je ćaskao." Averno, moja omiljena knjiga među svim njegovim.
Louise Glück u svojoj kući u Cambridgeu
Ponekad je onaj koji govori u pjesmi cvijet, mak ili ljiljan. Ponekad je Had taj koji govori, ponekad Perzefona, ponekad Telemah ili Cirka; ponekad ćerka majke, ponekad majka sina. Ponekad je sagovornik Bog.
Ali u njima (iza njih) je uvijek Glück. Žena koja izmiče centru, ali je posvuda, poput kiseonika; sposoban za održavanje života, ali u isto vrijeme zapaljiv, opasan i zajedljiv.
Naravno, pisac ima i svoje klevetnike. 2012. kritičar Michael Robbins u LARB-u (Los Angeles Review of Books), rekao je da je "Glückova glavna slabost - koja u određenoj mjeri kvari sve njegove knjige - to prečesto njime toliko vladaju osećanja da zaboravlja da ima um. Da nisam svjestan ove tendencije, bio bih nepodnošljiv. Umjesto toga, ona je velika pjesnikinja sa manjim činom. Svaka pjesma je strast Louise Glück, u kojoj glumi bol i patnja Louise Glück”.
U Španiji, litanije Glückovog intimnog života imaju vatrene branitelje kako u izdavačkoj kući Pre-Textos (koja je objavila osam njegovih knjiga) tako i kod pjesnika i kritičara Martína Lópeza Vege (ko mi je to prvi put rekao 2004. godine, kada je bio prodavac knjiga u La Central).
Na divnom blogu koji je imao u El Culturalu, Rima Interna (kada su blogovi bili to što su bili) López Vega je napisao 2011.: „Poezija Louise Glück je još jedna grana drveta koja u poetskoj tradiciji spaja inteligenciju i saosećanje. Onaj koji nas čini boljim i koji nam pomaže da bolje nastanimo ono što nazivamo "ljudskim bićima".
I u pravu si. Pročitati je znači ući u primirje ovog svijeta da se duboko zaustaviš, da se upije u ono što nam se nastavlja dešavati i proganja: tugovanje za mrtvim ocem, razočaranja ljubavi.
"Na kraju moje patnje / bila su vrata", piše on na početku Divlje perunike. Ili „Bio sam mlad ovdje. Vozio sam se / u metrou sa svojom knjižicom / kao da se zaštitim od ovog istog svijeta: / nisi sam / rekao je pjesmu / u mračnom tunelu”, u Avernu.
I tako je, tunel je mračan i stanje izuzetka (neizvjesnosti) iscrpljujuća šetnja po konopcu, ali postoji mala knjiga, ili dvije. Postoji pesma ili dve. Nisi sam. Ostalo je buka.
TRI PJESME LOUISE GLÜCK
Spaljen krug. Ararat (Prettekst ur.) Prevod Abraham Gragera.
moja majka želi da zna
zašto, ako toliko mrzim
porodica,
Osnovao sam jednu i krenuo naprijed. Ne odgovaram.
šta sam mrzeo
trebalo je da budem devojka
nemogućnost izbora
Koga voleti.
Ne volim svog sina
Onako kako sam mislila da ću ga voljeti.
mislio sam da ću biti
ljubitelj orhideja koji otkriva
raste crveni trilijum
u hladu bora
i ne diraj, ne treba ti
poseduju. Ali ja sam
naučnik
koji se približava tom cvetu
sa lupom
i ne ostavlja je
čak i ako sunce nacrta krug
spalio okolo
cvijeta Dakle
o,
moja majka me je volela.
Moram naučiti
da joj oprostim,
pošto nisam u mogućnosti
da poštedim život mog sina.
Sirena. Meadows (Ed. Pre-Texts) Prijevod Andrésa Catalána.
Postao sam kriminalac tako što sam se zaljubio.
Prije toga je bila konobarica.
Nisam htela da idem u Čikago sa tobom.
Hteo sam da se udam za tebe, hteo sam
da je tvoja žena pretrpela.
Želeo je da mu život bude poput predstave
u kojoj su svi delovi tužni.
Mislite li da je dobra osoba
na ovaj način? zaslužujem
Neka se prizna moja hrabrost.
Sjedio sam u mraku na tvom prednjem trijemu.
Sve je bilo vrlo jasno:
ako te tvoja žena nije pustila na slobodu,
Bio je to dokaz da te ne volim.
Da sam te voleo
Zar ne bih želeo da budeš srećna?
Sada mi se čini
da ako se osećam manje to bi bilo
bolja osoba. Bilo je
dobra konobarica,
bio je sposoban da ponese osam šoljica odjednom.
Pričao sam ti svoje snove.
Sinoć sam vidio ženu kako sjedi u mračnom autobusu:
u snu plače, autobus u kojem je
udaljava se. Jednom rukom
reci zbogom; sa ostalim milovanjem
kutija za jaja puna beba.
San ne pretpostavlja spasenje djevojke.
Mit o isporuci. Averno (Ed. Pre-Texts). Prevod Abraham Gragera i Ruth Miguel Franco
Kad je Had odlučio da voli tu djevojku
sagradio mu je repliku zemlje;
sve je bilo isto, čak i livada,
ali sa krevetom
Svejedno, do sunčeve svetlosti,
jer bi za mladu devojku to bilo teško
preći tako brzo iz svetla u potpuni mrak.
Mislio je da malo po malo uvede noć,
prvo kao senke lišća koje leprša.
Zatim mjesec i zvijezde. A kasnije i bez mjeseca i bez zvijezda.
Neka se Persefona navikne na to, pomislio je,
na kraju će vam to biti utješno.
Duplikat zemlje
samo je u njemu bilo ljubavi.
Nije li ljubav ono što svi žele
Čekao je duge godine
građenje sveta, posmatranje
Persefoni na livadi.
Persefona, ona koja je nanjušila, ona koja je probala.
ako ti se nešto sviđa
želiš ih sve, pomislio je.
Zar ne žele svi da se osećaju noću
voljeno tijelo, kompas, polarna zvijezda,
čuti mirno disanje koje kaže
Ja sam živ a to takođe znači:
živ si jer me čuješ,
ti si tu, pored mene; i da kada se neko okrene,
da li se drugi okreće?
To je ono što je mračni gospodar osjećao
gledajući svet koji je bio
napravljen za Persefonu. Nije mu to ni palo na pamet
da se nije moglo nanjušiti.
Ili jesti, to je sigurno.
Greška? Teror? bojiš se voljeti?
On nije mogao da zamisli takve stvari,
nijedan ljubavnik ih ne zamišlja.
Sanja, pita se kako da nazove to mjesto.
Razmislite: Novi pakao. Poslije: Vrt.
Na kraju odlučuje da se javi
Persefonino detinjstvo.
Prigušeno svjetlo sija na dobro označenoj livadi,
iza kreveta. On je podigne. Želi
reci mu: Volim te, ništa ti ne može nauditi
ali verujte
što je laž i na kraju mu kaže
mrtav si, ništa ti ne može nauditi,
šta voliš
obećavajući, istinitiji početak.