Sjećam se svog života crno-bijelo jedna je od najizgovorenijih fraza svakog četvrtog Pražana, odnosno onih koji žive u gradskim sredinama gdje je sovjetska kultura (u svom svom produžetku) usađena.
Taj se dojam stječe od trenutka kad se počne kročiti u komunističku zonu. Što se događa na posljednjoj stanici crvene linije praškog metroa, Háje, gdje je odlučeno postaviti kip u čast kozmonauta koji su otišli u svemir, Čeh Vladimír Remek i Rus Aleksej Gubarev.
koja nije kročila na mjesec, ali Rusi su si uzeli za pravo reći svim Pražanima da ni Amerikanci nisu, laž koju su sami otkrili gotovo 1989., kada je Baršunasta revolucija dokrajčila komunizam. Jučer, kako kažu.
Poanta je da svatko ima imidž prekrasan, klasični Prag, sa svojim palačama i mostovima, kamenim ulicama i njegove rondokubističke zgrade, arhitektonski stil, usput, jedinstveno češki.
I sve je to stvarno, i lijepo, i to morate posjetiti i izgubiti se, pustiti da nam se priče o prinčevima ušuljaju u sjećanje. Jer Prag je to. Ali bilo bi nepravedno ostati u tom sloju, jer postoji drugi, dublji, čega nema u organiziranim turama i koje smo otkrili hodajući s Jitkom, jedini vodič koji znaš unutrašnjosti te sovjetske zone, možda zato što je ondje živio donedavno.
Spomenik Vladimiru Remeku i Alekseju Aleksandroviču Gubarevu u Pragu.
CIPELE OD GUME I BLATA
Kad smo krenuli hodati, nakon rigoroznog fotografiranja poznati kip spomenutih kozmonauta, odlučili smo staviti našu mrežnicu u crno-bijelo kako bismo razumjeli taj život. Jer danas, za 'omekšati' tvrdo sivilo košnica sličnih zgrada koje se nižu jedna za drugom u predgrađima, fasade su obojene veselim bojama, zelenom, plavom ili žutom. na te konstrukcije poznati su kao panelák, zbog materijala od kojeg su izrađene, montažne betonske ploče.
Dimnjaci obližnjih tvornica jedva se više dime. I otvoreni prostor gdje su Jitka i njezini prijatelji učili skijati spuštajući se niz goleme humke zemlje zimi pretvoren u snježne brežuljke, danas je to prekrasan zeleni park kojim šetaju mladi s dječjim kolicima.
Isto su činile i dotadašnje majke, ali na groblju, jedinom "ljepšem" prostoru. Ovo vrijeme je poznato kao 'cipele od gume i blata' a savršeno se odražava u filmu Panelstory redateljice Věre Chytilová.
Mi smo u četvrti Ciudad del Sur (Jižní Město, na češkom) i, stigavši do ulice Křejpského, vidimo susjeda koji se sprema ući u svoju kuću, u jednoj od onih nekad sivih knjiga. "Oprostite, mogu li se popeti i fotografirati s gornjeg kata (ima ih 12)?"
Otvara nas i ulazimo u 70-te? Smeđe pločice, sivi zidovi, tvrde metalne ograde, gruba drvena vrata. A odozgo, kad pogledate van, vidite betonsko polje na kojem se odvija pravi praški život.
Zgrade poznate kao 'panelakys' u Pragu.
KOMUNISTIČKE BLAGOVAONICE
Kao iu svakom životu i susjedstvu vrijedno soli ima dućana, neki u prizemlju onih istih panelakyja koji su bili nuđeni kao lokalci susjedima koji su htjeli tamo pokrenuti posao. Nisu svi preživjeli dolazak kapitalizma. Ali oni koji se nastavljaju, i također isti, su komunistički barovi i blagovaonice.
Severka se otvara u tri, kada ljudi dolaze s posla i svraćaju na prvo piće, a natpisi na vratima ne ostavljaju mjesta sumnji: "Ovdje stariji od 18. Bicikli: ne. Kućni ljubimci: nema. Djeca: u park. U unutrašnjosti je šank izrađen od istrošenog drva, a podne pločice i stropni zidovi se gomilaju koliko pukotina toliko i priča broje se svaki dan.
Kad udari glad, mještani su se kladili na one blagovaonice koje su se pojavile tih godina i to Danas su zadržale svoju estetiku. I obroci. Procedura je jednostavna: naziv jelovnika stavlja se na svjetleći ormarić na kojem svako jelo svijetli kada je dostupno, a odgovarajući list se isključuje ili uklanja kada se završi.
Dame iz susjedstva su zadužene za pripremu hrane, a cijene su najjeftinije. Normalno je popratiti ga klasičnom limunadom, ali ne može se otići a da se ne proba češko-komunistička Coca-Cola. Tajnu nećemo otkriti. Dolje potpisani učinio je isto u blagovaonici Retro Jídelna. Pravo iskustvo.
Jelovnik blagovaonice u Pragu.
MOST SAMOUBOJICA
Stopala nas približavaju središtu i, Svuda oko nas, sovjetske građevine počinju blijedjeti između novih i modernih zgrada stakla i ogledala. No, kad se najmanje nadamo, surova sila Kongresnog centra izranja, tzv Palača kulture u sovjetsko doba, kolokvijalno poznat kao Pakul.
I to je neizbježno udruga od brutalizam sa sovjetskim konstrukcijama, jer se radi o arhitektonskom stilu koji se pojavio između 50-ih i 70-ih godina 20. stoljeća, a čija je etimologija upućivala na francuski izraz béton brut, 'sirovi beton', glavni materijal.
U daljini karakteristični raketni Žižkov TV toranj koji je 2009. dobio dvojbenu čast da bude proglašen Druga najružnija zgrada na svijetu. Za okus boja. Ali sa 216 metara to je najviša zgrada u Češkoj. Na 93 metra nalazi se vidikovac, 30 metara niže nalazi se bar i kafić, a na 73 metra nalazimo vrlo ekskluzivan hotel sa samo jednom sobom.
između, Most samoubojica djeluje kao spojna osovina između tog sivog Praga i šarenog i bahatog centra. Podrazumijeva se da je ime dobilo po lošoj navici koju stanovnici imaju da tu završavaju život. I to uključujemo ga jer je sovjetski brutalistički, naravno.
Moramo proći kroz to gledajući unatrag, da vidimo odakle smo došli, ali ne gubeći nadu u pronalaženje još neke komunističke tajne skrivene između muzeja, trgova ili dućana, više u centru.
Trgovina Kotva, Prag.
SAN LUDOG SLASTIČARCA
Jitka nam smiruje strepnju: ostaju, da, skriven među najklasičnijim dijelom Praga. Poput hotela International, ugnijezdio se monumentalni toranj od 16 katova i visok 85 metara naselje Dejvice. Zbog svoje veličanstvene arhitekture dobio je ironičan nadimak "san ludog slastičara".
U četvrti starog grada Praga iu srcu Trga Republike, nalaze se Robna kuća Kotva, poznat po svojoj bizarnoj arhitekturi iz komunističkog doba, koja se sastoji od kostur od željeza i betona koji je podijeljen u šest svezaka.
Ruta završava pored Zemaljskog muzeja, ispred stare Komunističke skupštine, zgrada koja je zauzimala Burzu 1930-ih ali da je moderniziran, razvijajući tamo od 1969. saborska zasjedanja.
danas se zove Nova zgrada Zemaljskog muzeja i povezana je podzemnim tunelom s povijesnim Narodnim muzejom. Slično ogromnom crnom staklenom stolu, Česima je to trn u oku, ali ipak je to dio njihove povijesti. Priča, ona sovjetska, zbog koje smo još više zavoljeli Prag.