"Moj djed Adolfo je onaj u sredini, s crnom beretkom. Stigao je 1926. i radio je kao ložač u Newarku, New Jersey. U četiri godine uštedio je koliko mu je trebalo da kupi kuću i zemlju u Galiciji." Joe Losada
Gotovo desetljeće, protiv vremena, bez odmora, bili su Profesor James D. Fernández i novinar i redatelj Luis Argeo dokumentirajući epizodu španjolske povijesti koja nije tako dobro poznata: onu od tisuće i tisuće Španjolaca koji su napustili svoja mjesta i gradove u Sjedinjene Države između kraja 19. stoljeća i početka 20. stoljeća. I u mnogim slučajevima, većini, učinili su to bez povratne karte.
“Putovali smo od obale do obale Sjedinjenih Država i također kroz Španjolsku s prijenosnim skenerima, računalima, kamerama, mikrofonima, ulazeći u kuće stranaca koji pozvali su nas na kavu dok smo im skenirali obiteljske albume, u kojoj ne samo da smo pronašli divne slike od prije 80 ili 90 godina, ali i osobne, obiteljske priče koji su skoro pali u zaborav”, objašnjava Argeo telefonom.
Pult u trgovini cigara Las Musas u Brooklynu, New York.
Posao koji su radili protiv vremena jer su potomci tih iseljenika "ljudi poodmakle dobi" i s njima će otići priče i sjećanja njihovih predaka.
Nakon knjige i nekoliko filmova, među više od 15.000 materijala otkrivenih u tom vremenu i tim posjetima, napravili su izbor od više od 200 digitaliziranih datoteka i 125 originala koji se mogu vidjeti na izložbi nevidljivi migranti. Španjolci u SAD (1868-1945), promovira Zaklada Vijeća Španjolsko-SAD, u Kulturnom centru Conde Duque u Madridu od 23. siječnja.
“Došli smo do danas sa hitnost da o tome govorimo prije nego što to više ne možemo činiti s istom strogošću koju smo slijedili zahvaljujući svjedočanstvima da su, iako krhki, što zbog sjećanja, što zbog materijalnog stanja u kojem ih nalazimo, gotovo na rubu nestanka”, nastavlja redatelj dokumentaraca.
“To je ono što želimo prikazati izložbom: to fenomen iseljavanja u SAD moguće je upoznati iz osobnih priča, obiteljskih mikropovijesti; da ujedinjujući ih sve možemo malo bolje razumjeti ovu povijesnu epizodu koja, nažalost, nije dobila svu pažnju koju vjerujemo da zaslužuje”.
Originalni plakat raširio se na jugu Španjolske nakon 1907. kako bi regrutirao obitelji namijenjene havajskim plantažama šećerne trske.
VIŠE OD JEDNE MALE ŠPANJOLSKE
Asturianci u rudnicima Zapadne Virginije i u tvornicama Rust Belta, Andalužani na plantažama šećerne trske na Havajima i, kasnije, na poljima i tvornicama konzervi u Kaliforniji; Baski na pašnjacima Idaha i Nevade; Cantabrians u kamenolomima Vermonta i Mainea; Galičani i Valencijci u njujorškim brodogradilištima; Asturijanac i više Galicijanac u duhanskim tvrtkama u Tampi.
Bilo je mnogo više španjolskih zajednica u Sjedinjenim Državama nego što ih obično poznajemo u 14. ulici New Yorka. “Pronašli smo prikaz svih točaka Pirenejskog poluotoka”, ističe Argeo.
Ali kako su čovjek iz Granade i čovjek iz Zamore dospjeli na Havaje? Za sve te španjolske emigrante "Njegova domovina je bio rad" kažu istraživači i kustosi izložbe. “Selili su se na temelju zanata koje su obavljali. Bilo je to razdoblje u kojem su Sjedinjene Države zahtijevale puno radne snage, a prije zakona o imigraciji dolazili su i radili izravno.”
Do Havaja, na primjer, "bilo je oko 8 000 između Kastiljana, Andaluzijaca i Extremadure", odgovori. “Agenti havajskih šećerana bili su odlučni riješiti se azijske radne snage, htjeli su malo izbijeliti otoke i stigli su dovoljno daleko da zaposleni ljudi ne bi imali ideju o povratku, plus željeli su kvalificirane ljude koji poznaju zanat, au Granadi i na jugu Portugala pronašli su plantaže”.
New York, 1939. Glupa se po travi.
Iako je među onih 8000 koji su otišli bilo i mnogo onih koji zbog gladi u Španjolskoj nikad nisu okusili šećer. “Te su tvrtke dolazile sa primamljivim a priori ponudama: davali su im kuću, više novca ako su išli s obitelji, čak i komad zemlje ako su ostali dulje od pet godina...”, nastavlja.
Postojao je efekt poziva, iako kasnije nisu bile tako lijepe kako su ih slikale: "Nisu održale riječ i gotovo 80% onih koji su otišli skoknulo je do Steinbeckove Kalifornije, to berbe voća: pronašli smo vrlo Grapes of Wrath fotografije”.
Još jedan zanimljiv fokus bio je na američkoj istočnoj obali, u Tampi. “Tamo smo pronašli još jedan unos Galičana i Asturijaca koji su prvo emigrirali na Kubu, gdje su naučili zanat duhanskih radnika – u mnogim slučajevima, od sunarodnjaka – a zatim su skoknuli do Floride da nastave raditi isto i Pretvorili su malo ribarsko selo i 500 stanovnika poput Tampe u duhansku prijestolnicu svijeta.”
PUTOVANJE U ETAPAMA
**Izložba (od 23. siječnja do 12. travnja) ** organizirana je u šest poglavlja koji odgovaraju, kako ističe Argeo, epizodama u kojima se dijelila selidbena odiseja ovih ljudi. Prva epizoda je 'Zbogom': “Oproste se i fotografiraju rodbinu koja ostaje u Španjolskoj ili sebe prije odlaska, putovnice...”.
Američki baskijski centar, u Cherry St, New York, imao je vlastiti zabat.
U sekundi 'Raditi' Ovim fotografijama i pronađenim materijalima prikazuju "putovanje kroz različite obrte i regije". U 'živjeti život' pokazuju kako njihov život tamo “nije bio samo posao”, govore o slobodnom vremenu, svom slobodnom vremenu i kako su se povezivali među zajednicama.
'Organizirali su se' Četvrto je to poglavlje emisije u kojem se govori o društvenim klubovima ili dobrotvornim organizacijama. U 'Solidarnost i nesloga' Dolaze u Građanski rat, trenutak koji je za mnoge značio opraštanje od ideje o povratku u Španjolsku, bilo zbog političkih ideja ili zbog ekonomske situacije u zemlji koju su napustili.
Podnijeli ostavku da ostanu u Sjedinjenim Državama, jurili su da se integriraju ili da im se djeca integriraju: to je poglavlje 'Napravljeno u americi', gdje govore "o toj kulturnoj asimilaciji, prijavi za nacionalnost i guranju svoje djece prema novom modelu života". Djeca i unuci koji danas, uglavnom, ne govore ni španjolski.
Poza Institut za jezike i poslovanje, New York, c. 1943. godine.
"Ovo je jedan od problema", ističe Luis Argeo, "što, uz tu asimilaciju, kada ih roditelji tjeraju da budu više Amerikanci, oni uče engleski, studiraju za diplomu i olabave balast... Španjolsko postaje nešto vrlo poznato, iz privatnog okruženja i oni ga gube”.
Pa ipak, pronašli su ljude, unuke ili unuke koji su počeli učiti španjolski jer su odlučili pogledati unatrag. "Žele znati život svojih rođaka: zašto je djed imao tako čudan naglasak, zašto se u mojoj kući nikad nije govorilo španjolski... Unuci su ti koji pokušavaju vratiti izgubljene otiske kako bi se malo bolje upoznali”.
Japan Berzdei! "Moja prabaka, rođena u Itrabu, Granada, slavi svoj 80. rođendan uz tortu koju je pripremio njezin unuk, slastičar i Kalifornijac, moj otac." Steven Alonso.