Dobro se jelo u Almeríji, bez daljnjih objašnjenja
U uobičajenim klasifikacijama restorana, onima koje jedni nameću avangardni, drugi tradicionalni, treći neformalni i jednostavno treći, Uvijek mi je nedostajala kategorija "restorani u koje mogu nekoga odvesti".
Oni restorani koje gotovo svi redom spominjemo u našim gradovima i koje je jednako dobro odvesti baki na rođendan, prijatelju koji dolazi provesti vikend ili na mučnu poslovnu obvezu. Oni koji obično ne propadaju.
To su ona ozbiljna mjesta, dobro organizirana, s profesionalnom uslugom i jelovnikom bez iznenađenja, dobar proizvod i prikladna vina. Kuće gdje znaju svoju klijentelu i gdje znaju što se od njih očekuje. To je nešto očito što izgleda puno jednostavnije nego što jest.
Casa Sevilla, mitski gdje ih ima
Vrlo rijetko imamo priliku pisati o ovim dostojanstvenim restoranima koji kao svoju zastavu nose onu "srednju klasu ugostiteljstva" koju najčešće ignoriramo, o kojoj često govorimo s određenim prijezirom i koja, u stvarnosti, toliko nedostaje našoj zemlji. To su mjesta poput Casa Sevilla u Almeriji.
Casa Sevilla je još uvijek, više od šezdeset godina nakon osnutka, referentni restoran u gradu. Mjesto gdje se stvari rade jako dobro.
Počevši od jednog od najboljih barova u Almeriji, gdje možete uživati u istom ponuda tapasa – nećemo poreći da s nekim “kreativnim ekscesom” među njima– to neke izuzetne crvene kozice, izvanredne raf rajčice u sezoni, malo iberijskog mesa ili neke prekrasne pržene janjeće kotlete. Sve to dobro posluženo, s ljubaznošću i učinkovitošću.
Već za stolom i, uz vrlo opsežan jelovnik, preporučljivo je probati fantastična hobotnica na žaru , intenzivan, nema veze s onim gumenastim i neukusnim komadima koji se inače poslužuju, uz koje ide gratinirani krumpir s mousselineom od češnjaka koji ima legiju sljedbenika. Baš kao i njegovi prženi patlidžani s medom od šećerne trske, koji se na isti način pripremaju od 1958. godine. Gotovo sve je dobro riješeno, iako su neka jela prenamjena.
Dobri obrazi oslića s pilpil umakom , odličan prženi galopedro, pečeni odojak i jare pa čak i Wellington pečenica ili vrlo korektan tatar biftek sa traženom pikantnošću. Ovdje se radi o usrećivanju najvećeg mogućeg postotka kupaca.
Obilne porcije, detalji za stolom i dobra usluga
Obilne porcije, detalji za stolom i dobra usluga, profesionalna, iako pomalo mrzovoljna na trenutke. Y nevjerojatan vinski podrum koja ostaje u klasici ali u kojoj se nalazi neki dragulj u obliku spremljenih berbi.
Isto vrijedi i za destilate, kao na pr onaj iznenađujući i nezaboravni Armagnac 80-ih od posljednjeg posjeta.
Ukratko, restorani koji su institucije, koji dobro poznaju svoju publiku i rade na tome da je zadovolje. Tako jednostavno i tako komplicirano u isto vrijeme.
Ovdje se radi o usrećivanju najvećeg mogućeg postotka kupaca