Vratimo se kvartovskim knjižarama iz kojih nikako nismo trebali otići
Moja knjižara kaže Laura, iz knjižare Velazquez (Paseo de Extremadura, 62), da je prvo što je pomislila kada ju je stanje uzbune u ožujku natjeralo da spusti rolete bilo da više nema budućnosti. Kasnije se rekomponirao (sjetimo se, to je knjižar, vrsta stvorena da se prilagodi neuspjesima) i povećao svoju prisutnost na društvenim mrežama s jednim ciljem: držati knjižaru otvorenom, čak i ako fizički ne bih mogao biti tamo.
Ona, koja nikad nije komunicirala, krenula je u eksponiranje Instagram i, preporukama knjiga iz svog feeda, počeo je dodavati izravno s autorima, ponovno aktivirao narudžbe i omogućio nam opcije darovnih kartica, znate, zato smo toliko govorili o tome "kada se možete vratiti". Svoj povratak pripremio je stvaranjem zajednice. I on je napravio zajednicu, brinući se o nama kulturno.
U Puerta del Ángel možda nemamo javnu knjižnicu, ali imamo Lauru, i to nama koji smo prionuli na stranice knjige kao slamka spasa u ovim čudnim vremenima, onima od nas koji smo (olovku) zadnji put kupili kako bismo ojačali svoju kolekciju uoči jeseni i zime koje će biti domaće, daje mir.
Kaže, na pitanje kako stvari stoje, da susjedstvo je odgovorilo, da susjedstvo odgovara. Ne možete jamčiti da čitamo više, ali kupujemo više. On govori o tome kako usmena predaja ima učinak i to ga zabavlja ima ljudi koji to otkrivaju sada, nakon 23 godine poslovanja.
Laura je prvi put podigla kapke knjižare Velázquez 1. rujna 1998. tom smjesom strah, to daje neizvjesnost suočavanja s nečim novim i zabluda jer radi nešto što voli. Nije iznenađujuće da su knjige kod kuće bile loše. “Moj otac je bio posvećen sektoru knjiga, to su bile knjige na rate. Uvijek sam jako volio taj svijet, svijet knjige; i jako sam voljela biti u kontaktu s ljudima, ići na Sajam knjiga svake godine”, kaže Laura Velázquez za Traveler.es.
Zato kaže da je knjižaricom postala genetika, ali i slučajnost. “Studirao sam pravo i radio u privatnim tvrtkama. Jednog dana slučajno sam saznao da je ova knjižara premještena i kao da sam rekao: 'da idem vlakom ili da ga pustim da prođe?'. U tom sam trenutku odlučio uzeti vlak jer je to stvarno bilo ono što sam želio. Ostavio sam sve i posvetio se onome što mi se sviđa.
Ona vjeruje da je raditi ono što voliš ključ svega u životu, au ovom slučaju i biti knjižar. I tako je, radeći ono što voli, izgradila ne samo knjižaru, već i topao i gostoljubiv kulturni prostor koji definira kao "čarobni kutak u kojem možete prelistati sve književne novosti" a naručite i one kojih nema na njihovim policama.
Uglavnom, jedino što traži je da se osjećamo sretno i kao kod kuće kada uđemo u njegovu knjižaru, da njegovu sobicu osjećamo kao svoju, kao mjesto u kojemu ćemo razgovarati o književnosti i knjigama. "Učini ljude sretnima, čitajući, dolazeći k meni ovdje, razgovarajući, sudjelujući sa mnom u mojim aktivnostima."
A ljudi jesu, mi jesmo, i oni ih prate, mi ih pratimo, u projektima u koje se upuštaju, poput tog truda koji pokazuju u posljednje vrijeme u predstaviti nove pisce.
“Neki dan sam reklamirao novog pisca na Instagramu jer se s njima povremeno javljam uživo, a kasnije mi je klijent došao tražiti knjigu tog pisca jer je utjecala na njega. Pa sam pomislio 'kako je lijepo imati inicijativu koja je pomogla drugim ljudima da se upoznaju i da su povrh toga kasnije došli ovamo kupiti knjigu'. To je okrugla satisfakcija jer pomažete drugim ljudima u knjižari da funkcioniraju, a još k tome oni dođu i prepoznaju djelo kupnjom knjige”.
Malo se govori o tome knjižari i sate zabave, wellnessa i znanja koje im dugujemo. Jer ako u nečemu igraju s prednošću, onda je to u tome Ne postoji algoritam koji može zamijeniti ljudski tretman, znati pročitati osobu koja vam se obrati u potrazi za knjigom koja mu je potrebna u tom trenutku života.
“Jutros je došla gospođa koja je htjela priču za petogodišnjeg dječaka koji teško otvara priče i zamolila me da joj donesem jednu. Znam to i ponudio sam vam vrlo privlačnu priču za dijete te dobi. Ne možete to provjeriti na Amazonu jer na Amazonu nema nikoga, nema ljudi, nema ljudskih odnosa.”
To se zove suučesništvo, potrebno je vrijeme da se to izgradi i to je plod koji Laura sada ubire više nego ikada. “Ljudi žele kupovati ovdje, u kvartovskoj knjižari. Ne znam je li stvar kroz što prolazimo pa će ljudi zaboraviti, ali Vjerujem da ljudi, pogotovo mladi, počinju mijenjati svoje navike. Vidim trend da se kupuje od mene, kao knjižare, a ne od Amazona."
Ne poriče ono što je novo, što bi moglo doći ili što je već ovdje. Zapravo, brani potrebu da se razvijamo, da imamo knjižare koje su dinamične, koje su autentična središta širenja kulture u našim susjedstvima; ali bez gubljenja sposobnosti osluškivanja onoga što je vani, što ljudi traže od vas.
U njenoj dnevnoj sobi je hrpa knjiga. Od Isabel Allende do Raya Bradburyja, preko Eduarda Mendoze. Oni su naši zadaci. Laura se ne sjeća prve knjige koju je prodala, ali zna što njezino susjedstvo sada čita. I da, imamo raznolike ukuse.
Ako ga pitate kakav bi grad bio bez knjižara, jasan je: bez kulture smo jako, jako malo, pa „grad koji je prazan od mozga. Većina nas bi bila mrtva, mrtav grad.”