El Pumarejo menadžerski tim: Maria Pleguezuelos, Nico Sammut, Xavi “Jimpac” Sánchez, Juan Luis Batalla, Patricia Galí i Pau Balaguer
S obzirom na toliku globalnu neizvjesnost, predlažemo putovanje koje ne zahtijeva velike budžete ili previše izloženosti elementima.
Putovanje u središte kulturnog pokreta koji podsjeća na određene utjecajne epizode iz prošlosti koje se još uvijek proučavaju u umjetničkim školama, poput onih Fluxusa nadahnutih idejama i praksama Johna Cagea, ili Cabareta Voltairea i njegovih dadaista, koji su formirali manifeste protiv društvene stagnacije tog prvog poslije Drugog svjetskog rata.
Za putnika koji želi uroniti u lokalnu kulturu i obogatiti svoje osjetilno-emocionalno iskustvo, jedna od opcija je isključiti aplikacije, pobjeći iz središta u potragu za predgrađima i saznati gdje su lokalne inicijative zaklonjene, one koje stvaraju susjedi i za susjede, gdje se ne špekulira s cijenom piva, a ako ogladnite, možete nešto prezalogajiti na istom mjestu kod mehaničara, krojačica ili, u ovom slučaju, mladi producenti eksperimentalne glazbe.
Jedan od prostora El Pumareja
Nekoliko stanica dalje od Plaze de España u Barceloni, u Hospitaletu, nalaze se nove prostorije El Pumarejo, kulturna udruga u kojoj neki mladi ljudi iz generacije nakon Covida – gotovo svi rođeni između 1993. i 1994. – stvaraju nove kontekste za interdisciplinarnu kulturu koji je svjež kao i šumeći.
Prva verzija ove udruge otvorena je u četvrti Vallcarca , da bi se po povratku sa studija u Londonu samostalno i samostalno posvetio glazbi.
Kad je zgrada u kojoj su se već uspjeli predstaviti i uspostaviti vjerno članstvo stavljena na prodaju – koje se s entuzijazmom pojavljivalo na svakom događaju bez potrebe za mnogo prethodnih informacija o eksponatima – otkrili su ovo nekadašnje sjedište kršćanske crkve Senda de Vida, od kojeg su ostali samo ruševine i dječja soba s crtežima na zidu koji su izazivali više noćne more nego želju za igrom.
Kreativna sloboda usmjerava kormilo El Pumareja
Zajedno su prošlog ljeta prionuli na posao kako bi čistili, bojali, sastavljali i gradili. Ovdje se ide od stvaranja glazbe u jednom od studija na katu do posluživanja za šankom ili popravka lule ako je potrebno.
U kratkom vremenu nastavili su s programiranjem i dajući prostora svim tim scenskim i glazbenim prijedlozima kojima bi inače trebalo malo više vremena da pronađu mjesto za nastup pred prijemčivom publikom.
Ikram Bouloum, DJ i producent domaće elektroničke scene, raširenih ruku dočekan na MACBA-i ili festivalima poput Muteka ili Sónar+D, i s iskustvom u programiranju Sala Vola, smatra da je ovaj grad uvijek bio otvoren za nove ideje i oblike, ali ono što El Pumarejo čini jedinstvenim jest ovu mladenačku energiju s tako usredotočenim i jasnim umovima.
DJ, producent i humanist Ikram Bouloum
“U ovom prostoru ne prikazuju samo finalni proizvod, već i način rada koji je jednako zanimljiv za vidjeti. Oni uspostavljaju novi način života, u kojem se svašta može dogoditi. Nisu specijalizirani za jedan žanr. To ljude zabrinjava, jer to ne vide na drugim mjestima, gdje je možda sve predvidljivije”.
Nakon bilo koje vrste recesije ili interkontinentalnog katastrofalnog događaja, eksplozija kreativnosti među mladima, iz nužde i kao reakcija.
Ova generacija je već odrasla slušajući plač svoje starije braće ili rođaka pred teškom situacijom koju promoviraju mediji i **s ovom još sumornijom panoramom, dolaze sa svojim ruksacima natovarenim za preživljavanje.
"Oni uspostavljaju novi način života, u kojem se svašta može dogoditi"
"S prijenosnim računalom i mobitelom možete zabrljati!", uvjerava nas producent Mans O, napola se smijući, ali iz određenog iskustva, s onim briljantnim pogledom kakav imaju oni koji vide blistavi obzor čim otvore kapke. I ne trepni.
Prošle je godine izdao ambiciozan trodijelni hard disk album pod nazivom Three Stages Of Change Appreciation. koju je uspio predstaviti u Convent de Sant Agustí iu Sónaru, sa svojom ambicioznom vizijom umotanom u ono što je majstor Cage nazvao intermedia.
Zasloni, svakodnevni predmeti, razdjelnici, kablovi, ples i prostor za improvizaciju koristeći tijelo kao još jedan element.
Daniel Roman zvani Mans O
Vrsta umjetničke ambicije koja se hrani slobodom eksperimentiranja u ovakvom prostoru, gdje jest publiku koja ne dolazi suditi, već biti dio razvoja kao svjedoci.
U ovoj grupi prijatelja, među kojima ima i onih koji se poznaju od svoje treće godine i koji su dijelili stan i posao u drugim zemljama, cijeni se da postoji sve što je potrebno za kontrolu nad tegobna vremena; zajedništvo, predanost, hrabrost i malo huliganstva, ali bez totalnog rasipanja.
Svima je poznato da je "Pumarejo rolada" u svojim počecima nosila određenu slavu amaterizma i nekontroliranosti, kao i svaki projekt koji pokreću mladi koji uskaču u bazen i u hodu ga izmišljaju.
Putovanje u središte utopije
Bitka , koji je "majstor" i tehničar organizacije to objašnjava – Nismo imali vremena ispočetka planirati i ozbiljno raditi jer je sve išlo samo od sebe.
Miguel Robres, mladi član benda Holy Bouncer – koji je dio svoje geneze živio u prethodnom prostoru – i promotor koji organizira svirke za bendove u nastajanju kao npr. Family Time, Oracle Sisters i Alavedra u svim vrstama prostorija i prostora u gradu, vjerni je ambasador udruge, te Slaže se s Ikramom da koncerti koje ovdje organizira ili posjećuje imaju posebnu energiju.
No trebao je da se uprava ozbiljnije posveti profesionalizaciji prostora kako bi iznijela njegove prijedloge, koji obično mobiliziraju lokalnu publiku koja želi plesati kao da sutra ne postoji i dosežu visoke razine kolektivne euforije.
Nekoliko stanica na periferiji od Plaza de España u Barceloni, u Hospitaletu, nalazi se novi prostor El Pumareja
Bez previše inzistiranja, Xavi, Juan Luis, María, Pati, Pau i Nico već su nešto poduzeli po tom pitanju uvesti malo reda u vođenju sobe.
Ako je prije bilo malo kaosa, sada on prevladava odgovornost koja nadahnjuje redovite posjetitelje da se brinu o prostoru kao o domu.
Ferran Ávila, zvani Le Ranso iz Disco Duro, jedna od rezidentnih grupa komentira da se vrlo posebna sinergija stvara kada ste okruženi svojim prijateljima i sa svim svojim gadgetima pri ruci.
Kolektiv Disco Duro, koji čine Oly, Le Ranso i Popo
“Prije bih, ako sam htio provesti popodne s kolegama, otišao u bar na pivo jer sam se jedino tamo mogao naći. Ali ovdje imam mjesto gdje mogu stvarati, gdje imate set bubnjeva, klavijaturu, DJ stol... čak i ako se družiš, ako ti se da svirati bubnjeve, počneš svirati, ili vježbaš s gitarom i ispadne nešto zanimljivo, a duboko u sebi si došao samo provesti popodne bez pretenzija", komentira.
„El Pumarejo je uspio postati prostor u kojem se okupljaju mnogi ljudi koji njeguju tu kreativnu energiju, a da sve nije planirano. Uobičajeno je da postoje ljudi koji upoznaju druge s kojima dijele isti entuzijazam za rad i pokrenu drugi paralelni projekt”, zaključuje Ávila.
Vi dolazite?
Nešto slično dogodilo se Clara Aguilar i Laura Weissmahr, dvije predstavnice imerzivnog kolektiva izvedbenih umjetnosti VVAA, koja je paralelno formirala Pussy Picnic stranu s više ženstvenim karakterom.
“Kod stvaranja postoji zajednički jezik. Imamo raznolike formacije, a ne strogo scenske. Ovdje postoji poveznica između ljudi koji žele da im se stvari dogode u životu”, kaže Clara.
Pod kišobranom VVAA svatko ima vjerni sljedbenici koji hrle na bilo koji događaj koji reklamiraju na svojoj web stranici, a etablirana mjesta kao što je Beckett ne trebaju uvjeravanje da ih stave na svoj billboard.
Clara Aguilar i Laura Weissmahr, spisateljica i glumica za VVAA i Pussy Picnic
“Dovodimo novu publiku. Ima trenutaka da nas u drugim prostorima vide malo čudno, ali kulturni sektor je zainteresiran za popunjavanje mjesta”, odražava ovu mladu ženu koja se ne definira kao glumica, ali koja se ne libi hrabro izaći na pozornicu.
Dok Mans O ima podršku specijaliziranih kritičara otkako je 2014. prenio svoje prve pjesme na SoundCloud, a Ikram Boulum dijeli zastupljenost s Bad Gyalom, Mlade žene Helena Ros i Marta Torrella – koje čine a cappella mediteranski folklorni duo Tarta Relena – imaju potencijal napuniti gledališta, ako okolnosti dopuste.
“Kad se repertoar oblikovao i estetski ujednačavao, odradili smo svirku u starom Pumareju gdje smo osjetili da nas se čuje i da je koncert onakav kakav smo zamislili. Tu je nastala naša ljubavna priča sa svemirom”, govore između smijeha, jedno drugom završava rečenice.
Helena Ros i Marta Torrella (Relena Cake)
“U našem projektu planiramo liturgiju s energijama koje mutiraju zajedno s publikom. Postoji koncentracija koju tražimo i ovaj prostor potiče tu povezanost i nastanak magije.”
I tako, u ovom području industrijskih zgrada, nalazimo mikroutopija u kojoj se umovi i tijela osjećaju sigurno, spremni za igru i putovanje bez puno kretanja, generirajući pozitivne energije i bez prevelikog zdravstvenog rizika ili brige oko one verzije života koju inzistiraju ocrniti glasnogovornici određenog ustaljenog (ne)poretka. Živio Pumarejo.
"Dovodimo novu publiku"
Ovdje je umjetnički izraz odgovor
*Ovo izvješće objavljeno je u broj 142 Condé Nast Traveler Magazina (jesen). Pretplatite se na tiskano izdanje pozivom na broj 902 53 55 57 ili putem naše web stranice. Izdanja Condé Nast Travelera dostupna su u ** njihovoj digitalnoj verziji kako biste u njima mogli uživati na željenom uređaju. a možete ih kupiti u Condé Nast online trgovini**