Raj je kino dvorana.
Život nije kao u filmovima. život je mnogo teži . Alfredo je rekao Salvatoreu, Totò, unutra Kino Paradiso. Ali život bez filmova, bez kina, bio bi mnogo teži. Bez filmova nije bio ni dan, ni minuta u ovom vremenu zatočeništva i deeskalacije. Kino nas nije iznevjerilo. Naprotiv, kino nas je spasilo (a to nam potvrđuje i broj novih pretplatnika na platformama). Postoje oni koji su se vratili vidjeti svoje omiljene priče, oni koji su vratili naslove koji su pobjegli posljednjih godina i oni koji su konačno imali vremena uhvatiti korak s klasicima svih vremena. Kino nas je spasilo.
Kino nas uvijek spašava, zabavlja, evocira, nadahnjuje, zabavlja, uči. Volimo se prisjećati svog života kroz filmove koje smo gledali, kada smo ih gledali, s kim smo ih gledali, gdje smo ih gledali. Koji je bio prvi film koji ste pogledali u kinu? Sigurno se sjećate osobe koja vas je odvela, kina u koje ste ušli, mirisa kokica, tame sobe koju je odjednom obasjao taj čarobni ekran. moj je bio Mala sirena, Stariji rođak odveo me u kino koje više ne postoji, Novedades. Sjećam se uzbuđenja onoga što me čekalo.
Alfredo i Totò, ujedinjeni filmom.
Sjećate se i prvih filmova s najboljim prijateljem, vas dvoje sami. Bilo je to dok ste spavali. U još jednom kinu koje je već nestalo, Peñalver. Također sesije u Pazu i užina nakon toga. I to u La Vaguadi s prvim spojem, ili kako god to bilo. Jurski park. Kako smo se dobro proveli.
Kino je sjećanje. Iza svakog filma, iza tih sjećanja, postoji mjesto. Jer još uvijek je važno gdje smo gledali te filmove. Sada kada više od tri mjeseca nismo uspjeli kročiti u kino, važnije je nego ikada. Otkrili smo koliko nam je nedostajala. Ni oni najzaljubljeniji u streaming to neće moći poreći vrijednost gledanja filma u prostoriji (zatvorenoj ili vani), na velikom ekranu. Kupite kartu, sjednite na dodijeljeno i odabrano mjesto (neki od nas imaju vrlo jasne preferencije, gotovo opsesivne), pričekajte da se svjetla ugase i vidite prve slike, Universal logo, Fox logo... Reflektirajuća svjetlost na našem licu i zvuku koji nas okružuje.
Ući u kino je uistinu zaboraviti sve što vas čeka vani. To je prepustiti se ekranu i ne razmišljati o mobitelu, o dnevnom poslu, o večeri koja dolazi. To je mogućnost ostati i živjeti u filmu sat i pol ili dva sata i ponekad poželevši da to bude još više minuta, ostajući još dulje u Italiji Zovi me svojim imenom, u Tarantinovom Los Angelesu, u Galiciji Što gori...
Taj čarobni stroj.
Živjeti sve te svjetove i putovati poznatim mjestima i nepoznatim krajolicima okruženi ljudima. Intima pune kinodvorane jedinstven je doživljaj. To je iskustvo zajedništva, sjedinjenja. Udio. To je dio te magije sobe. Kina su uvijek bila sastajališta u gradovima, u četvrtima. Kako je Tornatore rekao u Cinema Paradisu. Sastajališta smijeha i suza. Od uzdaha i plača. Dijeljenje svega toga sa strancima nekako nas je povezivalo s njima. Svi izlaze iz sobe egzaltirani, s velikim osmijehom, sa suzama u očima.
Bez nostalgije, željno i sigurno (jer sve ponovno se otvaraju kazališta uz najviše moguće mjere sigurnosti), jako nam treba taj sastanak, to ponovno okupljanje i jedinstvo upravo sada.
Kino je zajedništvo, susret, sjedinjenje.
Povratak u kino je ponovno sanjarenje, ponovno putovanje. Vratimo se u kino, sanjajmo, putujmo.