U Condé Nast Travelleru nismo baš skloni prepustiti se ludoj nostalgiji, ali u isto vrijeme volimo tradicija, dobro napravljene stvari, ukusni detalji koji u velikoj mjeri označavaju autentični luksuz.
Pa znamo cijeniti te osobitosti života u hotelima – nije uzalud, poznajemo ih nekoliko diljem svijeta – i svatko od nas preferira jedan posebno. Sljedeći, naš popis hotelskih običaja koji se gube, ali za nas imaju puno, puno smisla.
Club sendvič u hotelu Sofia u Barceloni.
THE SANDWICH CLUB (David Moralejo, voditelj uredničkog sadržaja, Conde Nast Putnik Španjolska). Zapravo mi nije baš jasno da je nestao. Ali neka ovi redovi posluže kao poziv na nikada nećemo svjedočiti njegovom izumiranju. Jer ne postoji ništa bolje na svijetu od ovog standardnog sendviča, s bezvremenskom kadencom – recite stari ako hoćete – i nepokolebljivog u svom receptu, istog onog koji je rođen u Saratoga Club House u New Yorku oko 1894. Šunka, slanina, piletina, sir, zelena salata, rajčica i majoneza, prepečeni narezani kruh s dobrim maslacem... i spremni, da napunite taj king size krevet mrvicama s posteljina od egipatskog pamuka još bez mrlje.
Jer da vidimo, njegova stvar je naručiti klub sendvič iz posluge u sobu kako bi uživao u trenutku brze hrane sva lijenost svijeta. Kad god putujem, pokušavam napraviti mjesta – u svom želucu, u svom rasporedu – da živim iznova i iznova sretni živci prije toga kuc, kuc konobara koji najavljuje dolazak (još jednog) club sendviča. I znate što? Rijetko razočara. Pokušajte (na primjer) u hotel sofija (Barcelona), u Sport Hotel Hermitage & Spa (Andora), u Plaža Four Seasons Jumeirah (Dubai), u Hotel Crosby Street (New York). I pripazite na mrvice.
Slatki hotelski užitak.
ČOKOLADE U JASTUKU (María Casbas, urednica Condé Nast Traveler). Kažu da je nada zadnja stvar koju treba izgubiti. Zato svaki put kad otvorim vrata hotelske sobe nakon šetnje ulicama nekog grada pomislim na istu misao: jesu li ostavili čokoladu na jastuku?
Jednom sam pitao simpatičnu domaćicu u hotelu St Regis Rim kad bi znao podrijetlo ovog ukusnog običaja. Ispada da je porijeklo imalo ime i prezime: Cary Grant. “U 1950-ima, kada je Cary Grant bio oženjen svojom trećom ženom, Betsy Drake, imao je neki drugi afera. Jedan od hotela u koje je često odlazio bio je Mayfair Hotel St Louis, u Missouriju. Jednom prilikom dok je bio tamo sa svojom ljubavnicom iz tog vremena, shvatio je da neće stići na vrijeme i zamolio je hotel da mu sobu napune čokoladama, stvarajući stazu koja prolazi kroz cijeli apartman,” rekla mi je domaćica.
U hotel Mayfair u St. Louisu - sada Magnolia Hotel St.Louis– Učinilo mu se to kao dobra ideja i počeo je ostavljati čokoladu po sobama. Pročulo se i mnogi su se hoteli pridružili inicijativi.
Odavde apeliram na sve hotele svijeta da usrećite sve te goste koji poput mene otvaraju vrata spavaće sobe i skaču ravno u krevet u potrazi za tom slatkom poslasticom.
Molim vas, možete li me nazvati u sobu 230 sutra u 7:30 ujutro?
'POZIV NA BUĐENJE' (Clara Laguna, urednica Condé Nast Traveler). Samo naprijed, ja nisam najtehnološkija osoba na svijetu. Prilagođavam se – kakav lijek – i čak konačno i predano uživam u svim napretcima koji mi u tom smislu dolaze u život, ali Ja sam jedan od onih koji će uvijek više voljeti papirnatu knjigu (ako je moguće zgužvanu i podcrtanu) nego elektroničku, a također i teški metalni ključ kartice koji se često demagnetizira (da li se tako zove?) pa ste prisiljeni ići dolje na recepciju po duplikat.
pa da, znam to Imam namješten alarm na mobitelu, ima čak i hotela gdje te čeka budilica, ponekad koketan i vintage, ponekad ultra moderan, crn i pun tajanstvenih funkcija. Znam da se ništa neće dogoditi, neću zaspati, alarm će se oglasiti, ali imam naviku (lijepu, po mom mišljenju) uvijek to zatražiti na recepciji, bilo osobno, bilo noćnim pozivom uz navođenje vrijeme u koje želim da me se ujutro probudi, nježno probudi iz sna. Ritual koji čini da se osjećam praćen, povezuje me s osobljem, ne znam, manija čestih putnika!
Nažalost, neki hoteli automatiziraju ovu uslugu i to je apatični robot koji vam na zlokoban i mehanički način govori vrijeme nakon što vas preplaši zvono fiksnog telefona (ah, nikad ne uklanjajte fiksne telefone iz hotelskih soba, molim vas…). Ali U idealnom slučaju, to je ljubazan član tima koji kaže dobro jutro i smješta vas u odgovarajuću vremensku zonu. Tješi me spoznaja da u hotelu netko pazi na mene, da se neću izgubiti u tom limbu anonimnosti i hotelske diskrecije koja je, s druge strane, ponekad i primamljiva...
Hotelska torba za pranje rublja, kojoj inače ne pridajemo previše pažnje.
VREĆE ZA PRANJE (Marta Sahelices, suradnica Condé Nast Traveler). Iz drugog su doba, bez sumnje, hotelske vreće za rublje. Sada ih ravnodušno gledamo kada otvorimo ormar u svojoj sobi i pronađemo ih ondje, savršeno smještene kako čekaju da ih nitko ne upotrijebi. Ali, Što bi se dogodilo da ih ponovno napunimo rabljenom odjećom, čekajući da nam je vrate ispeglanu i složenu? Da ćemo sigurno ponovno putovati lagani... ali puni milijuna uspomena pohranjenih u istom džemperu ili hlačama.
oko! Da mogu postati i autentičan suvenir za ponijeti kući (naravno, ako su za jednokratnu upotrebu; ručno vezene, nikad) nikad ne zaboravi da smo jednom bili u Meksiku, u Maldivi ili u Njemačkoj.
Da ne mogu ponijeti kućni ogrtač sa sobom?
KUPAĆI ogrtač (Sara Andrade, suradnica Condé Nast Traveler). Ono što najviše volim u hotelima je navlačenje kućnog ogrtača. To je nešto što nikad ne radim kod kuće i vežem samo uz trenutke opuštanja i hotela, već sam magistrirao detektirati koji su kvalitetni, a koji ne”. Koji su kućni ogrtači koji zaslužuju putovanje? Bilo bi mi teško izabrati, ali na mom popisu ne bi nedostajali kućni ogrtači hotela Mandarin Oriental u Barceloni, čisti luksuz koji obavija; i onih Mas de Torrenta u Empordàu, sve je u ovom hotelu napravljeno do najsitnijih detalja.
...I 'DELUXE' RUČNICI (Eva Duncan, urednica adaptacije/prevoditelja Condé Nast Traveler). "Oduvijek sam voljela hotelske ručnike: mekane, mirišu kao nove, imaju onu lijepu težinu koja te grli kad izađeš ispod tuša... Ali kad sam prije nekoliko godina bila u spa centru Archena, zaludjela sam ljubav s kućnim ogrtačima.biti kao ručnici ali bolje, jer potpuno vas okružuju i ne morate ih držati, Moći hodati između soba i bazena bez oblačenja i skidanja odjeće bilo je vrlo ugodno. Nije da imam pritužbi na ručnike, još uvijek ih volim, ali Kad dođem u hotelsku sobu i imaju i kućne ogrtače, presretan sam."
Karta na recepciji? Da molim.
PAPIRNATE KARTE (Virginia Buedo, urednik/prevoditelj). Condé Nast Traveler). “Možda je malo stranac, ali kada stignem u hotel u novom gradu volim uzeti jedan od onih tipičnih turističkih letaka s kartom i označenim različitim atrakcijama. Iznad svega, Volim što mogu razgovarati s ljudima na recepciji i pitati ih za preporuke o mjestima gdje jesti, shopping područjima, šarmantna mjesta koja nisu označena i druge savjete, te da mi ih naznače na karti. Još uvijek imam mnogo takvih karata obilježenih olovkom kao suvenir."
Gdje bi bio James Bond bez dobrog hotelskog ključa?
KLJUČEVI NA RECEPCIJI (Cynthia Martín, urednica Condé Nast Traveler). Tehnologija je korisna, nitko to ne može poreći. Kućna automatizacija pomogla nam je da bolje sačuvamo energiju, tako da biti pomalo zaboravan ne znači puniti planet svaki put kad ste ostavili upaljena svjetla. Međutim, u tom procesu modernizacije, pojava kreditnih kartica –čak i mogućnost otvaranja vrata sobe telefonom– zaboravlja čaroban osjećaj biti kod kuće. Što više može učiniti da se osjećate kao da ste stigli kući nego imati ključeve u ruci? Mogli bi biti malo glomazni, ali, da, možemo reći da nam nedostaje ostavljanje ključeva na recepciji vidjeti ih kako nekoliko dana odmaraju u komodi čiji je broj bio tvoja kuća.
Postoje (ukusni) churros churros, a tu su i hotelski churros!
THE CURROS (Maria Angeles Cano, urednica Condé Nast Traveler). Nisu bile zanatske, niti delikatesne, već samo po gastronomskim kanonima, jer za mog desetogodišnjeg 'ja' bile su prava delicija. Moja sjećanja na hotele usko su povezana s mojim osobnim sjećanjima i gotovo da se mogu vratiti na te nevjerojatne doručke u kojoj je otac uzimao sve vrste kobasica, mama svoje klasične tostove, a ja sam napravio kulu od churrosa dokle god pogled seže. O vezama, ono što sam rekao.
Ti jutarnji domjenci za mene su bili sinonim za odmor, trenuci u kojima se ugodno rano ustaje da bi se stiglo na vrijeme. Bilo je jasno da će ti hotelski churrosi izgubiti značaj u eri tosta s avokadom, zdjelica za açai i jaja Benedict, ali se nadam da nikada neće potpuno nestati. Barem da ostanu kao ona potrebna i stalna garderoba, poput onog doručka koji simboliziralo je da nekoliko dana niste imali što raditi osim nabaciti nekoliko kilograma apsolutne sreće.
Doručak 'Zgodnoj ženi'.
ŠVEDSKI STOL ZA DORUČAK (Lidia González, voditeljica društvenih mreža Condé Nast Traveler). Čim zakoračim u predvorje bilo kojeg hotela, gomila riječi zatrpa mi nepce sa žarkom željom da budem oslobođena: “Od koliko do koliko sati je doručak?” . Evo. Ako je švedski stol za sve što možeš pojesti tvoj guilty pleasure, znat ćeš o čemu govorim. Pobijedite lijenost i namjestite rani alarm (unatoč tome što ste ostali budni do kasno, ne zaboravite) da uživate malo Benedict jaja s lososom, holandskim umakom, avokadom i rajčicom (ili kako god vam padne) To je dio moje hotelske rutine. Zašto ne biste skinuli pahuljaste jastuke kako biste podleći blagoslovljenoj jutarnjoj gozbi, Da, to bi bio veliki grijeh.
Poseban spomen također zaslužuje sokovi svih vrsta okusa; kobasica i pripadajući kruh; gradela koja odiše zaraznom aromom slanine; primamljiva peciva; savršeno rezano voće; i kava koja vas čeka svježe poslužena u taj stol okrenut prema moru, kruna krovne terase ili u svijetlom dnevnom boravku gdje tišinu prekida samo zveket rašlja. I da, unatoč ukorima koje sam dobio tijekom tog obiteljskog odmora iz snova, I dalje sam jedan od onih koji ustaju za drugi krug. Oprosti mi, tata.