Nekada su se u Veneciji djeca kupala u kanalu, a umjetnici uživali isključivo u njegovoj arhitekturi.
Mladi britanski studenti - aristokrati ili bogataši -, umjetnici ili znanstvenici 18. stoljeća krenuli su na ono što se kasnije nazvalo Grand Tour, koje može trajati mjesecima ili godinama . Neki su to činili s namjerom da završe školovanje, drugi u potrazi za znanjem i avanturom.
Studente koji su tek izašli iz Oxforda, Cambridgea... pratio je svećenik, umirovljeni vojnik, obiteljski poznanik... koji je djelovao kao savjetnik, administrator, odgojitelj i čuvar. Bilježnice za putovanja u koje možete zapisati svoja iskustva i učenja, didaktičke knjige, odjeća za sve prigode, plahte i ručnici, željezna škrinja za spremanje novca i sefova te malo oružje, za svaki slučaj, punili su im prtljažnike.
Mnogi umjetnici pridružili su se ovom ritualu, bilježeći svoje anegdote s putovanja u svojim spisima. Takav je bio slučaj braka Percyja i Mary Shelley, autora kontroverznog Frankensteina, i pjesnika Johna Keatsa, koji je u rimskoj klimi i ljepoti tražio lijek za svoju tuberkulozu. Zgrada u kojoj je mladi pjesnik živio i umro (u dobi od 25 godina), na broju 26 na stepenicama Plaza de España, danas je muzej u čast romantičnih engleskih pjesnika, uključujući Lorda Byrona i bračni par Shelley.
Tajni muzej Keats-Shelley House nalazi se na ne tako tajnoj lokaciji.
RIM, POČETAK I KRAJ PUTOVANJA
Pod utjecajem fiktivne književnosti Laurencea Sternea u Sentimentalnom putovanju, Goetheovog Putovanja u Italiju i oca arheologije i povijesti umjetnosti, Johama Joachima Winckelmanna, budući vođe Britanskog Carstva pronašli su u Italiji, posebice u Rimu, sažetak svoje kulturne baštine. ambicije samom šetnjom tim ulicama u kojima koegzistiraju ruševine, renesansa, barok i svakodnevnica iskreno.
Nezaobilazan posjet mladih umjetničkih aspiracija bio je Rim, po kriterijima po kojima je trebalo promatrati, otkrivati, živjeti... Drugim riječima, grad koji je iznjedrio toliko ljepote, navodno vrhunac učenog obrazovanja.
Joshua Reynolds to lijepo sažima u svojoj knjizi Petnaest rasprava iz 1778.: “Raphael nije studirao na Akademiji, nego u cijelom Rimu. Osobito Michelangelova djela bila su njegova najbolja škola”.
Rafaelova škola bila su djela Michelangela u Rimu.
Pisma preporuke za umjetnike bila su obavezna. Tako mladiću je bilo lakše ući u talijansko društvo i iz prve ruke saznati tajne umjetnosti. Bilo je čak i onih koji su tim umjetnicima naručivali svoje portrete s pozadinom ruševina, spomenika... koji su svjedočili o njihovom boravku u Italiji.
Sastajalište tih prvih turista bio je Café Greco na Via Di Condotti, koji je tijekom svojih 250 god. Služio je kavu ljudima iz kategorije Casanova, Andersen -koji je živio gore-, Goethe, Stendhal... Također i konvoju poljskih uglednika – od oca poljske poezije Adama Mickiewica do nobelovca Henryka Sienkiewiza – te brojnim brbljavcima koji, iako su prije namakali pero u tintarnicu, danas tipkaju po laptopu. Svi su oni svoje prve književne korake napravili u legendarnoj kavani.
Mnoga su se pisma skupila u Café Greco na Via Di Condotti.
POMPEJI, NOVOOTKRIVENI
Posjet Napulju bio je kozmopolitski i zabavan. Najveći grad u Italiji u to vrijeme podijeljen na države, kraljevski Napulj, lijep i cvjetajući, pod zaštitom ili bespomoćnošću Vezuva. Toliko da je veliki dar za one koji su u sklopu treninga obišli talijanski poluotok bio Napulj. Ondje je njegov učitelj ispario kako bi učenik uživao u svojoj slobodi.
Nedavno otkriće, sredinom osamnaestog stoljeća, Pompeja i Herkulaneuma, gradova koje je pokopala erupcija Vezuva 79. godine nove ere, i iskapanja koja je promicao vladajući Charles VII od Napulja, III od Španjolske, bili su razlog za hodočašće u komponente Grand Toura koji su se vratili kući s kovčezima punim fresaka, mozaika i kamenja s kojima će napuniti londonske antikvarijate i privatne police.
Pompejski forum s nazirućim se Vezuvom u pozadini.
SENZUALNOST TOSKANE
Siena, iz čije zemlje izdvaja se istoimeni oker pigment koji se koristi u umjetničkom slikarstvu od pamtivijeka je bila obvezna destinacija te ekspedicije u potrazi za umjetnošću. Mnogi od njih svoj su posjet poklopili s legendarnom konjskom utrkom El Palio.
Između Siene i Firence, u punom toskanskom raskošu, uzdižu se tornjevi San Gimignana. Etruščanska enklava – savršeno zaustavljanje i svratište na hodočašću u Rim – ugostio slavne ljude poput Dantea Alighierija (kada je bio veleposlanik Guelfa lige u Toskani) te je uz Firencu i Sienu bila nezaobilazna destinacija Grand Toura.
Čak U daljini se vidi 15 od 72 tornja, pioniri nebodera, koje su u 13. stoljeću gradile bogate obitelji, natjecali su se u visini kao simbolu moći.
Prema UNESCO-u, u Firenca je dom najveće koncentracije međunarodno poznate umjetnosti na svijetu. Više od jedne komponente Grand Toura patilo je ili uživalo u sindromu koji je Stendhal učinio pomodnim u svojoj knjizi Napulj i Firenca: Putovanje od Milana do Reggia, dok je razmišljao o bazilici Svetog Križa, kad ljepota boli, nakon akumulacije umjetničkog užitka koji Firenca podrazumijeva.
Firenca boli od tolike ljepote.
VENETO, PRIRODA I UMJETNOST
Prekrasna, jedinstvena, neusporediva Venecija, šlag na britanskom hodočašću koji se želio izgubiti među njegovim kanalima diveći se toj ogromnoj mansalvi arhitektonskih stilova koje je dobro opisao John Ruskin u svojoj knjizi Stones of Venice iz 1853.
razmišljati o djela Tiziana, Tintoretta, Veronesea i steći neke vedute (slike) na urbanim pogledima Giovannija Antonija Canala, Canaletta, toliko oduševljen komponentama Grand Toura da su ga uspjeli prebaciti u Veliku Britaniju 1746. gdje se nastanio devet godina.
Grad ljubavi ovjekovječio je Shakespeare zahvaljujući nemogućoj ljubavi Juliete Capuleti i Romea Montaguea. Nesretna priča koju je Luigi del Porte napisao u 16. stoljeću, prije nego što je dospjela pod pero engleskog dramatičara. Mlada engleska aristokracija doputovala je u grad privučena poznatom romansom.
John Ruskin u svojoj knjizi Verona and Other Readings (1857.) govori o grad Veneto kao njegovo omiljeno mjesto u Italiji, savjetujući svoje prijatelje i čitatelje da mu posvete vrijeme i ljubav. Prema njegovim procjenama, njegov položaj na obalama rijeke Adige, gotičke crkve, spektakularne srednjovjekovne grobnice plemićke obitelji Scaligeri, rimski amfiteatar Arena i rimski forum (danas Plaza de las Hierbas) predstavljaju pravo blago.
Venecija i danas privlači svojom romantikom.
MILANE, DO ZADNJEG...
Slavne ličnosti kao što su Leonardo da Vinci, Alessandro i Petro Verri, stalni posjetitelji književnog kafića Greco i osnivači utjecajnih novina II Caffè, Giuseppe Verdi i mnogi drugi, živjeli su i stvarali u gostoljubivom i otvorenom gradu Milanu 18. stoljeća, kada su je anglosaksonski otočani posjećivali zbog ažurnosti, osobito kada je riječ o dobrom odijevanju.
U ovom gradu kovana su prva žarišta talijanskog nacionalizma i, iako su kasnije Firenca, a zatim Rim bili glavni gradovi nove države, Milano se oduvijek smatrao gospodarska prijestolnica Italije i svjetska prijestolnica mode.
Milano odiše stilom i modom sa svih strana.
TORINO, GLAVNICA PIJEMONTA
Nakon dugog, ponekad bolnog i hladnog putovanja kroz Alpe, pojavio se Torino, a s njim i toplina i sunce Italije koju su toliko željeli vidjeti. Široke avenije, kafići, ulični život. Tamo bi učili plesati, oblačiti se, živjeti u društvu, ponašati se kao gospodin.
Opera El Nuevo Teatro Regio bila bi još jedan poticaj koji ih čeka s druge strane Alpa.
Kavane su bile i još uvijek su vitalna žila kucavica Torina kojom upravljaju oni ukusni dvosmisleni lokali smješteni između brojnih gradskih arkada, gdje se poslužuje apericena (užina i večera) kao i Bicerin, tipično tradicionalno piće Torina, na bazi kave, čokolade i vrhnja.
Arhitektura Torina krije ukusne kafiće u kojima možete uživati u užurbanom društvenom životu.
POVRATAK KUĆI
Škotski kirurg i pisac Tobias Smollett upoznao je Engleze s regijom Ligurija u svojim Putnim bilježnicama za Francusku i Italiju.
Prekrasna ligurska priroda mora i planina – zajedno s legendarnom kulturom i tradicijom – bila je izvor inspiracije za mnoge, uključujući D.H. Lawrencea, autora Ljubavnika Lady Chatterly. Međutim, Tobias Smollett odlučio je živjeti i umrijeti u lučkom gradu Livorno, proglašen slobodnom lukom još od Medicija. Tamo bi neki od mladih aristokrata krenuli na put kući, noseći sa sobom sanduke pune svile, mramora, knjiga i umjetničkih djela.
Livorno, koji je bio poznat po tome što je kozmopolitski grad u kojem su različite zajednice mirno koegzistirale, postao je željena točka dolaska američkih putnika.
U Livornu je završavao veliki put kroz Italiju.