Pronalaženje onoga čiju prirodu ne poznajete je stvar gubitka
Predsokratski filozof Meno jednom je upitao "Kako ćeš krenuti u potragu za onim čiju prirodu u potpunosti ne poznaješ?" Mnogo – mnogo – godina nakon što je Meno sebi postavio to pitanje, pisac Rebecca Solnit odgovorio: pronalaženje onoga čiju prirodu ne poznajete je stvar gubitka. Sve počinje od ovog starog paradoksa antičke Grčke, koji Solnitu služi kao polazište istražite ovu ne tako ludu ideju otpuštanja, prihvaćanja nepoznatog u Vodiču kroz umjetnost gubitka.
Ova knjiga, izvorno objavljena 2005. koju je ovog ljeta spasila izdavačka kuća Capitan Swing, upravo je lutajuća šetnja između misli autora. Kroz osobna iskustva, Solnit luta te mogućnosti koje nosi gubitak - gubitak sebe - u svim njegovim osjetilima; amalgamacija autobiografskih eseja s kojima razvija ideje koje se tiču neizvjesnost i teritorije, poznate ili ne, fizičke ili ne.
Vodi nas za ruku po cestama Novog Meksika, po stazama Stjenjaka, po Velikom slanom jezeru u Utahu... Vodi nas i na opća mjesta, u napuštene bolnice, u neobičnosti snova, u spekulacije sjećanja. Nepoznato putovanje kroz korijenje i susret, uvijek kroz gubitak i sumnju koju nam postojanje nudi.
ALI, KAKO SE IZGUBITI GDJE?
"Biti izgubljen: ugodno prepuštanje, kao da ste zagrljeni, zaneseni, potpuno zaokupljeni onim što je prisutno tako da je sve ostalo zamagljeno."
Ali je li to istina, treba li gubitak uvijek biti ugodna predaja? Što se događa s onim ljudima koji doslovno izgube svoj put, koji slučajno skrenu s karte? Solnit to s pravom kaže "Mnogi ljudi koji se izgube su nepismeni na tom jeziku, koji je jezik same Zemlje, ili pak ne prestaju da ga čitaju."
U digitaliziranom svijetu, gdje prevladavaju veliki podaci i gdje mobiteli imaju GPS, mogli bismo se zapitati je li moguće izgubiti se; ako u kartografiranom svijetu još postoji neki kutak za otkriti kao što su to učinili oni drevni istraživači (kolonijalisti) u crtama karte koje su se još pojavljivale kao terra incognita. Krajnje pitanje je jesmo li sposobni izgubiti sebe? Kako to možemo učiniti?
'Vodič kroz umjetnost gubljenja' Rebecce Solnit
Stvarno je puno jednostavnije nego što se čini. Henry David Thoreau napisao u Walden, život u šumi 1845. da je "samo potrebno okrenuti čovjeka na sebe zatvorenih očiju pa da bude dezorijentiran u ovom svijetu".
Također samo trebate shvatiti koliko puta koristimo Google karte čak i da idemo s jednog mjesta na drugo u gradu u kojem živimo. U tom smislu se može govoriti o nedostatak intuicije, znanja i razvoja osjećaja za orijentaciju; nedostatka neovisnosti i želje za istraživanjem kojemu kao da smo podlegli.
Solnit to piše “Djeca rijetko lutaju, čak i na najsigurnijim mjestima. Zbog straha njihovih roditelja od groznih stvari koje bi se mogle dogoditi... Pitam se što će oni biti posljedice držanja ove generacije u kućnom pritvoru. I nastavlja: "Volim se maknuti s puta, ići dalje od onoga što znam i pronađite put natrag tako što ćete prijeći nekoliko dodatnih milja, drugom stazom, s kompasom koji se svađa s kartom, s kontradiktornim i nerigoroznim pokazateljima stranaca". Možda, kao što je Thoreau također rekao, tek kad smo izgubljeni, počinjemo shvaćati sami sebe.
ZANESITE SE, SKINITE SE S MAPE
Najbolja stvar kod putovanja, u mnogim prilikama, jest uzbuđenje nikad ne krenuti na put; nespretno lutanje nepoznatim mjestima s namjerom da pronađemo ono što bi nas moglo iznenaditi. Bez traženja, ali namjerno. Stoga nas Rebecca Solnit podsjeća na to u Vodiču kroz umjetnost gubitka ne radi se o tome da se završi izgubljeno, nego o tome da se izgubi, nešto što podrazumijeva svjesni izbor tog stanja. A činiti to svjesno podrazumijeva i potpunu prisutnost, tj. „treba moći naći ćete se uronjeni u neizvjesnost i misteriju" jer za Solnita je izgubljenost prije svega stanje uma.
Riječ je o namjernom obilasku na (poreznoj) cesti i dopustite sebi da se izgubite čak i na poznatim mjestima. To je teže, ali se može zamisliti samo apstrakcijom. učinio sam Virginia Woolf, na primjer, da je uzeo ulice londona kao da su nepoznati prijatelji. Ostavio je odraz tih šetnji u mnogim svojim pričama, poput one koju je napisao 1930. pod naslovom Londonske šetnje , gdje priznaje da mu je izlika da ode kupiti olovku trebala samo da "postane dio te goleme republikanske vojske anonimnih skitnica".
'Šetnje Londonom' Virginije Woolf
Woolf ohrabruje i nas: Rekreirajmo se još malo, riješimo se, usprkos svemu, površinama: sjajni sjaj autobusa; tjelesni sjaj mesnica, s njihovim žutim bokovima i ljubičastim odrescima; plavi i crveni buketi cvijeća koji su hrabro izloženi iza izloga cvjećare."
Gubitak koji predlaže Solnit, kao i Woolfov, jest malo sporo i tiho, jer gubitak je ipak individualan. Kroz pjesme, boje, osjećaje, mjesta, knjiga trasira stazu bez smjera, kao kad tražiš izgovor da ideš kupiti olovku da lutaš gradom.
ŠTO SE DOGAĐA AKO SE NE VRATIM?
Ponekad se dogodi da je očekivanje da se izgubite odredište koje nikada ne stiže, mjesto bez povratka. Teško je zamisliti kako se možemo naći ako u tom gubitku, u tom gubitku nema povratka. Pitanje koje Rebecca Solnit postavlja u Vodiču kroz umjetnost gubitka čini se potrebnim u ovom smislu: Što ako se susret transformira?
Jasan primjer je onaj nekih španjolskih istraživača osvajanja Amerike, kao na pr Alvaro Nunez Cabeza de Vaca, koji je lutao od Floride, preko Alabame, Mississippija, Louisiane, Texasa do Kalifornije. I sam je ispričao kako se jednog dana izgubio tražeći plodove slične bobama rogača. Cabeza de Vaca uzeo je život domorodaca, u zemlju bez cipela, na užareno sunce; doslovno je skinuo kožu hodajući tim stazama koje još nisu ucrtane.
"Morate izgubiti prošlost da biste mogli živjeti sadašnjost", Solnit uvjerava, a to je i učinio Álvaro Núñez Cabeza de Vaca, kojem je po povratku u Španjolsku "trebalo neko vrijeme da ponovno obuče odjeću i spava negdje drugdje osim na zemlji." Je li izgubljen? pronađen novi? "Ono što je učinio da prestane biti izgubljen nije da se vratio, već da se transformirao."
Nešto slično - iako nešto grublje iskustvo - dogodilo se stoljećima kasnije Eunice Williams da ju je 1704. godine, u dobi od sedam godina, zarobila skupina američkih domorodaca Irokeza u Massachusettsu. Irokezi bi ponekad oteli osobu kako bi zamijenili nekoga tko je umro, zarobljenik je dobio novo ime i tretiran je kao član obitelji.
Više od trideset godina kasnije, Eunice je upoznala svoju braću i otputovala u svoj stari obiteljski dom, ali daleko od toga da je tamo ostala, Slijedeći običaje kojima su je odgajali Indijanci, utaborila se na livadi sa svojim mužem. Nikada nije napustila zajednicu koja ju je držala zatočenu iu kojoj je umrla u dobi od devedeset pet godina, piše Solnit.
Rebecca Solnit
PLAVO DALJINE
"Plavo je boja čežnje za onom daljinom koju nikad ne dosegneš, za plavim svijetom." Rebecca Solnit utkala je boju između stranica Vodiča kroz umjetnost gubitka: plavetnilo daljine. Tako naslovljava i sva neparna poglavlja knjige i njima nam se obraća melankolije, čežnje, ali i bluesa, countryja, upotrebe te boje u renesansnim slikama, Yvesa Kleina i njegove patentirane plave boje, fantazije o kojoj je slikar sanjao da može letjeti.
Plava daljine je, prema Solnitu, ona plavetnilo rubova svijeta, to je boja onoga gdje nikada nećeš biti, to je plavetnilo horizonta koje postaje nemoguće dosegnuti koliko god se približio, je kimeričan, utopistički. A to je da "postoje stvari koje posjedujemo samo ako su odsutne".
Plavetnilo daljine, ta čežnja, ponekad ima i zvučni zapis. Rebecca Solnit uvjerava da o svemu tome puno znaju country klasici, gdje se u mnogim prilikama jedina vlastita imena ne spominju imena ljudi, već mjesta, kao u onoj vrpci Tanya Tucker koje je sama autorica jednom kupila: Brownsville, San Antonio, Memphis, New Orleans ili Pecos.
**"Mjesta su ono što ostaje, ono što možemo posjedovati, ono što je besmrtno", kaže Solnit. "Mjesta koja su nas učinila takvima kakvi jesmo postaju opipljivi krajolik u njima. Ona su ono što možemo posjedovati i ono što na kraju posjeduje nas."
Vodič kroz umjetnost gubljenja : Rebecca Solnit (San Francisco, 1961.) autorica je ovog autobiografskog eseja o gubitku i gubitku, izvorno objavljenog 2005. Ovog lipnja izdavačka kuća Capitan Swing ponovno ga izdaje u prijevodu Clare Ministerial. Solnit je također poznat kao autor muškarci mi objašnjavaju stvari te za populariziranje pojma mansplaining.
Izgubite se da biste pronašli i bili pronađeni