Portret dizajnerice interijera Alexandre de Champalimaud.
Odmalena je znao da je dizajn njegova stvar i uvjerava da, od djetinjstva "svijet je doživljavao iz jedne sasvim posebne prizme". Možda je to imalo veze s Alexandrom de Champalimaud imao je sreću što je odrastao u Portugalu i školovao se između Engleske i Švicarske prije završetka studija na Fundación Espiritu Santo u Lisabonu.
Prije gotovo 30 godina osnovao je svoj studio u Montrealu, gradu iz kojeg se 1994. preselio u New York. Već 2008. S imenom Champalimaud "jednostavno", nastavio je rasti sve dok nije postao jedno od ključnih imena u dizajnu interijera, ono bez čega bi bilo nemoguće razumjeti paradigme novog hotelskog luksuza.
O NJEGOVOJ UROĐENOJ RADOZNALI
Conde Nast Putnik: U kojem ste trenutku shvatili svoj poziv?
Alexandra de Champalimaud: Uvijek sam imao puno znatiželje i pozitivnog i radoznalog stava koji i danas održavam u svom poslu. Na primjer, uvijek sam bio u vrtovima svoje kuće u Portugalu i pitao vrtlare. Na kraju adolescencije definitivno sam znao da želim raditi u svijetu dizajna. To ima veze s mojim portugalskim obrazovanjem, s kulturom, arhitekturom i dekorativnom umjetnošću moje zemlje, koje su tako posebne. Iz te strasti za 'tradicionalnim', želio sam imati suvremeniji pristup dizajnu. Zapravo, prije nego što sam napunio dvadeset godina počeo sam s učiteljicom stvarati komade namještaja.
Kuća Alexandre Champalimaud u Puerto Ricu, zgrada iz 1920. pretvorena u luksuznu vilu unutar Dorado Beacha, u rezervatu Ritz-Carlton.
O HOTELIMA I NOVOM LUKSUZU
CNT: Što čini hotel izuzetnim?
A.d.C. Da bi se stvorio izvrstan hotel, mora se dati niz međusobno povezanih elemenata. Lokacija je bitna ali i njegovu sposobnost da služi i obogaćuje živote ljudi koje ugošćuje. Gosti se moraju osjećati dijelom mjesta. S druge strane, smatram da hotel treba biti uključen u zajednicu čiji je dio. Očito mora biti lijepo, ali ne zaboravimo da je usluga vrlo važna: izvanredna, diskretna i učinkovita.
CNT: Što je za vas luksuz? A takozvani 'novi luksuz'?
A.d.C. Često me to pitaju. Uvijek ovisi o tome kako se riječ koristi. Za mnoge od nas, ako budemo imali sreće, 'luksuz' je uzdizanje načina na koji živimo na način koji je nagrađivan, taktilan; koji nas inspiriraju. Neki ljudi to podižu na drugu razinu i zadovoljavaju se samo vlastitom verzijom luksuza, prepunom dragocjenosti. Za mene je čisti luksuz mješavina ove dvije vizije, ali prije svega ima sposobnost da živi vrlo dobro. Zato stvaramo interijere s enormnom kvalitetom izrade i unutar atraktivnih prostora, koji pozivaju da budete na neagresivan, pretjeran ili fiktivan način. Luksuz ima vrlo delikatnu i ljubaznu stranu. Također osjećaj ugode i pozitivne energije, jer se emocionalno povezujete s nečim uzvišenim i uzbudljivim. Zato za mene luksuz su i prostori koji nadilaze vrijeme, Ne pretvaraju se da su moderni. Trudimo se kreirati trendove, a ne slijediti ih.
Suite Residence, u legendarnom hotelu Raffles u Singapuru.
CNT: Koje elemente uzimate u obzir pri osmišljavanju doživljaja gosta?
A.d.C. Najvažniji je dolazak. Sve od trenutka kada uđete do odlaska u svoju sobu ili neki od zajedničkih prostorija. Morate zamisliti taj prvi udar. Dakle, jedan od temeljnih elemenata je mjerilo prostora, koji moraju biti vrlo dobro povezani jedni s drugima. Puno razmišljam o sobama, jer je soba bez svjetla, na primjer, nešto jako negativno, zato imati velike prozore je ključno. S druge strane, ako sam iskren, kupaonice za mene trebaju biti prostrane i udobne. Ja bih naravno dodao da je krevet deset, s posteljinom najviše kvalitete, baš kao i jastuci, a prevladava ta iznimna čistoća. Neka sve bude besprijekorno.
O KREATIVNOSTI
CNT: A što imate na umu kada kreirate koncept hotela ili restorana?
A.d.C. Uvijek treba imati na umu krajnjeg korisnika. Na njega misli i nositelj projekta, stoga, kada radimo, temeljna stvar su ciljevi plana, uz poštivanje budžeta. Ekonomski dio uvijek je stvarnost s kojom morate optimizirati resurse i biti kreativni. U svakom slučaju, inzistiram da je za definiranje uspjeha projekta stupanj zadovoljstva gostiju najvažniji. Prilikom kreiranja različitih prostora stavljam se na mjesto klijenta i razmišljam kako bi on u njima komunicirao. U restoranu cijenim potrebu za dinamičnim prostorom, bilo uz more ili u kutu New Yorka.
Tiffin Room, restoran legendarnog Rafflesa u Singapuru, hotel čije je preuređenje trajalo šest godina.
CNT: Imate li neki projekt koji vas privlači više od drugih?
A.d.C. Bože moj, ne! Svatko je izazov iako priznajem da u nekima vjerojatno uživam više od drugih.
CNT: To nas navodi da želimo znati... koji vam je hotel pričinio najviše zadovoljstva projektiranjem?
A.d.C. Gledajući unatrag na projekte koji su promijenili moju karijeru, jedno od mojih najljepših sjećanja je projektiranje prekrasnih hotela u Kanadi. I, bez sumnje, projekt koji mi je promijenio život bio je Bel-Air u Los Angelesu. Godine su prošle i sada sam opet na istom mjestu stvarajući bungalove. U Londonu sam surađivao u nekoj privatnoj rezidenciji, au New Yorku što je vjerojatno bilo okidač koji je pomaknuo vagu mog profesionalnog života: reforma Algonquina. Kad sam stigao, održan je natječaj za renoviranje tako simboličnog hotela... i imao sam veliku sreću što sam ga dobio.
CNT: *Kako dobro, Dorothy Parker i okrugli stol... *
A.d.C. To je to! Tada su ljudi počeli obraćati pozornost na mene i uspjela sam sudjelovati u prekrasnim projektima.
CNT: A posao na koji ste ponosni ili koji vam je bio izazov?
A.d.C. Izazov... mmm, mislim da bih to radije zaboravio (smijeh). Radimo komercijalne projekte, ali i vrlo visoke stambene zgrade u New Yorku, San Franciscu... I Trenutno je Hong Kong jedno od naših ključnih tržišta u ovom području, stvar koju volimo. Ali istina je da se ne mogu sjetiti ničega stvarno negativnog ... i vrlo pozitivnog. Nedavno smo završili renoviranje Rafflesa u Singapuru, zamislite kakva je čast suočiti se s preuređenjem tako lijepog hotela s toliko priča. Kompletno smo opremili i renovirali cijelu zgradu za što nam je trebalo šest godina. Dug projekt, bez sumnje, koji to pokazuje s nečim se može suočiti za šest tjedana, ali i za godine. To zahtijeva koordinaciju s puno divnih ljudi, od vlasnika do operatera, zidara, arhitekata, četiri velika kuhara s kojima radimo... Bio je to veliki izazov, jer morali smo se pobrinuti da nitko ne bude razočaran rezultatom. Srećom, reakcija je bila vrlo pozitivna, a ravnoteža izvrsna.
Aleksandra je bila zadužena za uređenje interijera restorana hotela Troutbeck, chefa Gabea McMackina, Michelinove zvjezdice.
O ODRŽIVOSTI I OBRTNIČKOM UMJEĆU
CNT: Održivost je danas glavni prioritet. Kakav je 'zeleni' dizajn?
A.d.C. Apsolutno neophodno. To je u svakoj odluci koju donesemo i usklađujemo se kako bismo razvili svaki projekt koji dijeli ovaj cilj. S druge strane, često se susrećemo da propisi, kako grada tako i zemlje u kojoj se radnja nalazi, uspostavljaju norme s kojima se trenutno poistovjećujemo. To nam olakšava njihovu provedbu i olakšava nam ispunjavanje kriterija održivosti ne zaboravljajući da stvari moraju biti privlačne. Isto se događa i s arhitektima s kojima surađujemo. U tom pogledu imamo visoko obučene stručnjake koji oni rade stvari s inteligencijom i zdravim razumom te da imaju jasno razumijevanje onoga što se događa i što je dostupno u smislu održivosti. U našem uredu održavamo konferencije barem dva do tri puta tjedno, vrlo informativne sastanke, jer živimo u svijetu koji se stalno mijenja. **Okoliš i način na koji s njime komuniciramo naš je prioritet. **
CNT. U kojoj mjeri zanat igra ulogu u Champalimaudovim projektima? Tim više što sam iz Portugala...
A.d.C. Istina je da je vrlo ohrabrujuće vidjeti da se danas rad portugalskih obrtnika toliko priznaje i poštuje. Uvijek sam bio veliki branitelj zanatskog umijeća i, naravno, još snažnije portugalskog. Osjećam se jako povezanim sa zanatima svoje zemlje, to mi je nešto urođeno. Taj osjećaj dodira, taj sjaj, spojevi, drvo, ljubav osobe koja stvara svaki komad kao nešto jedinstveno... Zanatstvo je apsolutno neophodno za razumijevanje i poštovanje svake kulture. Na primjer, puno se oslanjam na rad Zaklade Ricardo Espirito Santo (FRESS) u Lisabonu: posao koji tamo rade u srebrnim listovima, zlatnim listićima, laku, japanskom laku i mnogim drugim umjetnostima i obrtima je spektakularan. Usput, kada govorimo o zanatima, podsjetili ste me na jedan od mojih najdražih projekata u cijelom svemiru... Troutbeck.
Soba u Troutbecku, hotelu u koji je intervenirala Alexandra Champalimaud.
CNT: Bez sumnje, nismo htjeli zaboraviti ni Troutbecka. Nemoguće to učiniti. To je tip projekta koji kao malo koji drugi predstavlja ono o čemu smo prije govorili o 'novom luksuzu'.
A.d.C. Doista, Troutbeck u potpunosti predstavlja vrijednosti novog luksuza. A to također podrazumijeva puno majstorstva. Toliko smo stvari koristili da ga oblikujemo... U jednom smo trenutku krenuli s renoviranjem cijelog kompleksa. Nisam smio pomaknuti ni jednu utičnicu, pa sam morao upotrijebiti stara svjetla i sve ponovno pokrenuti. I sjećam se patine na pojedinim detaljima... bilo je jako inspirativno. Bili smo usred procesa renoviranja kada, iznenada, opsjedale su nas sumnje treba li modificirati neke elemente da smo na kraju smatrali da ih treba zadržati onakvima kakvi su bili. Patina godina čini ga fantastičnim. Znate, ono čudo da se može sačuvati ono što ima dušu i povijest. Kao što smo spomenuli, morate osjetiti dio suštine mjesta. A to je najposebniji dar: učiniti da se ljudi osjećaju ugodno i moći upiti takvu esenciju. U Troutbecku se to događa.
Jedan od izvornih prostora koje je u Troutbecku pronašla Alexandra Champalimaud.
O VAŠEM OSOBNOM OZNAKU
CNT: Postoji li poseban pečat Alexandre Champalimaud koji možemo identificirati kroz vaše hotele?
A.d.C. Mislim da uvijek postoji poseban dodir elegancije u stvarima koje radim. To može biti predimenzionirano umjetničko djelo ili antikni komad namještaja s posebnom pričom. Proporcije koje koristim, kvaliteta materijala... to me također definira. **Jako sam zahtjevna u želji da uvijek i samo najbolje. **
CNT: Koje biste mjesto preporučili kao neophodno u New Yorku, gradu u kojem živite?
A.d.C. Restoran Le Bilboquet, jedan od mojih omiljenih.
CNT: A u Španjolskoj?
A.d.C. Toliko ih je... Imam veliku vezu s Baskijom, moja baka je bila iz Hondarribije. Pada mi na pamet gastronomija. Među najdražim restoranima bih rekao Elkano, Etxebarri i Rekondo, ali također volim otići na pintxos u starom gradu San Sebastián, Borda Berri i Cuchara de San Telmo.