Svjetionik Punta de Barca, u Muxíji
Ostaje im zadnja sekunda dnevnog svjetla. Možda da se oprostimo od onih koji su otišli i ovoj obali dali prezime. Svaki brod je ovdje morao umrijeti barem jednom. Costa da Morte već dugo plaća Caronteu. Ponekad vidite samo malu djecu i bake. Odrasli odlaze. Kao u rat.
Javila mu se jedna Engleskinja zemlja snova i brodoloma prije više od jednog stoljeća. Annette Meakin ispričala je, još 1907., da su Galičanke poput Amazonki. Olupine nemaju zvona jer su odnesena u crkve, da se mogu moliti mrtvima.
Plaža Langosteira, u Fisterri
More, uvijek more, koji suši ruke i daje miris čak i kamenju, to je ulaz i izlaz.
The SS Prijam, na primjer, ostavio je nekoliko kutija na obali 1889. godine, ispred Otoci Sisargas. Dragulji i bogatstva, stotine metara vunenih i pamučnih tkanina, konjak, zlatni i srebrni satovi, funte sterlinga. Samo kutija čudnog izgleda, crno lakirana, glatka poput bisera. Čekićem su ga otvorili, ali unutra nije bilo ničega. Bunila sam se, samo note, kao jauci. Bio je to klavir. Sve je stradalo na ovoj obali, čak i mandarine.
Xose Manuel Lema Mouzo pronađite primjerak starih novina tražeći informacije o društvenom i kulturnom životu na Costa da Morte prije građanskog rata u biblioteci novina centra Blas Espín u Ponte do Portu. stavlja ono Iz godine je 1904. i zove se El Noroeste i prvi put govori o ovoj obali. Četiri godine kasnije to će učiniti bliska prijateljica kraljice Viktorije Eugenia.
Annette Meakin rekla je da je Galicija španjolska Švicarska. “Tu se bijesni valovi, rastući poput kvasca, razbijaju o poluskrivene stijene i, uzdižući se u nevjerojatnu visinu, obrušavaju se na njih uz zvuk grmljavine i po najmirnijem vremenu. Ovdje je gdje leševe nesretnih ribara tako često izbacuje na obalu da lokalne novine najavljuju događaj gotovo bez komentara”.
Časna sestra šeće molom ribarskog mjesta Malpica
govorio sam o katastrofe i surovost morskog života kao nekakva mješavina koju je nemoguće odvojiti, kao da su stolarski alati, poput boja na slikarevoj paleti.
Meakin, okorjeli putnik, bio je prva žena koja je stigla do Japana na Transsibiru. Otkrio je da je pogrebno prezime ove obale u sjećanju njezinih stanovnika jedno stoljeće. Costa da Morte je točka s najvećim kataloškim brojem pomorskih nesreća u svijetu.
The Dolmen Pedra da Arca nalazi se u Malpici a legenda kaže da je izgradio moura, mistično biće, lijepa žena koja živi pod zemljom ili u vodi. To se može vidjeti sjedi na obalama rijeka, češlja dugu kosu, gleda.
Što prednja svjetla, nijemi svjedoci putovanja i gusari, kao žene, kao muškarci. U Malpici postoji jedan, u Sisargasu. Tu se 11. siječnja oprostio SS Priam. Devet života, uključujući i kapetana. Magla, privremena, svjetlo koje se nazire ne izgleda kao da je s ovoga svijeta, ili da se brka s onim s rta Vilán.
Ne postoji tvrtka koja brine o komunikaciji s otokom. Morate razgovarati sa susjedima. Obično je vjetrovito i hladno, ali njihova srca su topla. u baru ili ribar oni to dobro znaju. To je prozor u luku, gdje mornari i mrežarice provode vrijeme.
Pročelje grada Corme na kojem su vidljiva razaranja salitre, vjetra i kiše
Na otocima, međutim, nema nikoga, sve je divlje. Grande, Chica i Malante su njihova imena. Ima vranaca i galebova. Y litice preko sto metara.
U Cormeu se nalaze barnakule i barnakule. Barnakuli su poput onih baobaba iz Malog princa. Nisu im novi. u corme bilo je stanovništva već 1105. prema dokumentima pronađenim u samostanu Caaveiro.
u blizini svjetionika Tu su križevi u spomen na one koji su izgubili živote u svom radu. Jer u vrh O Roncudo, koja se tako zove jer ječi i hrče kao prokletnik koji je potonuo u rijeci Aheront, tu je su najdragocjenije štekavice. Ne da se kultivirati, ne sluša razum. More, uvijek more, udari tamo gdje najviše boli.
Ono malo darova koje ostavlja na putu su do svjetionika i križeva. Male uvale od finog bijelog pijeska gledaju u prolaznika pozivajući ga da otkrije njihove tajne. Da Insua i Gralleiras. Pazi na plimu i oseku. Neki skrivaju plažu.
Ribari u luci Malpica
The Olupina Prestigea u studenom 2002 natjerao je ribare da izađu van s rukavicama i teglama kako bi se obranili od treće najskuplje nesreće u povijesti. Do kristalna plaža Laxe Prestao je sličiti na deponij. Zatim, chapapote je stigao do crkve u Muxíji. Prolivena nafta u crno je prekrila cijelu Costa da Morte.
Costa da Morte je također zemlja meiga, žitnica, dvoraca, buna, stabala divljeg kestena. Malo dalje u unutrašnjosti, u** Vimianzu,** na putu vam se pojavljuju mnogi dolmeni. Pedra Cuberta, Casota de Berdoias, Pedra da Lebre. Kelti su se od vremenskih nepogoda skrivali u kamenim kućama. Kad su ugledali more, kao da su napustili mit o špilji. Autsajderi su ovdje otkrivali egzotična mjesta i nepoznata zadovoljstva.
U deva, u 1934., podijelio još jedan tanker na dva dijela, Boris Šeboldajev, sovjetski tanker. Kapetan je spašen, a zatim mu je predstavljena tipična delicija ovog područja: neke barnakule. Jadni ih je kapetan pokušao pojesti nožem i vilicom.
Iz Camellea su bili stručni ronioci koji su radili na rastavljanju olupine broda HMS Serpent. Čak im je i hobotnica pomogla u potrazi kao lokator zlatnika. zapeo u Punta do Boi, potonuo je ispred plaže Trece, 1890. Bila je to tragedija, poginulo je 173 ljudi. Samo su tri preživjela.
Maria Julia čipka, u Camariñasu
Tri godine kasnije jest. miješana para Trinacria, brod časnih sestara, ili pokojnika queimados (spaljeni pokojnik). Nemoćni susjedi nisu ih mogli spasiti. Masa drva i masti morala se spaliti. Pas kapetana Murraya izvukao je beživotno tijelo svog gospodara. Kad su ga sahranili u Englesko groblje Camariñas stajao u podnožju njegova groba ne napuštajući ga.
Fenomen ove obale postaje viralan. Još tri godine kasnije i Camariñas ima prvi svjetionik s električnim svjetlom u zemlji. Ove priče pričaju majke kćerima tijekom izrade špulica. Maria Julia podiže pogled. “Ovdje kao djevojčice ili uče od malena da prođu ili zimi”, objašnjava ona. (Ovdje se djevojke od malena uče zimovati). Jer zima je teška i ponekad je uzbrdica.
A Ponte do Porto Bio je to trgovački centar učinila je da se Camariñasova čipka na špulu proširi po cijelom svijetu. Poslan je na Kubu, u Argentinu, u Sjedinjene Države.
The najzapadnija točka kopnene Španjolske je također ovdje. The Svjetionik Cape Touriñán To je iz 1898. godine, kada je Kuba izgubljena. Tamo su restinga koja ide u more u ravnoj liniji, krećući se sjeverno od Gaivoteira Point te da predstavlja ozbiljnu opasnost za nautičare. To su stijene poznate kao Laxe dos Buxeirados , i to je poput stražnjice. Ponekad melankolično, ponekad smiješno, ponekad bolno. Čini se da nije, ali onda da.
Tradicionalna čipka na špulicu iz trgovine Laces María Julia, u gradu Camariñas
Valovi udaraju o obalu dok polje pleše s vjetrom kao vrlo sporo. Na Costa da Morte valovi se igraju s vama, a vjetar kao da vam želi izmamiti osmijeh. Ponekad se osjećate kao da pokušava povratiti svoj bijes. Rijeka Xallas se ulijeva u vodopad, onaj o Ezaro, kao odgovor na tu silu prirode. karma stvari.
U Tourinan engleski brod, Magdeleine Reig, povela je španjolsku šalupu. Pomogli su brodolomcima, ali su ih u lošem stanju ostavili u A Coruñi, sve dok ih nije spasio lučki vidikovac. Gotovo trideset godina kasnije, 1957., isti engleski brod potonuo je na istom mjestu.
Nevjerojatno je da malo južnije, u Plaža Nemiña, možete loviti brancine i ići u školu surfanja. To je poput onih livada blizu obale francuske Bretanje ili irske obale.
Fisterra izgleda kao bilo koji islandski grad u avanturi Waltera Mittyja. Restoran La Bayonneise duguje svoje ime Korveta Bayonnaise s 32 topa. Bio je to francuski vojni brod, ponos nacije. Kapetan je više volio da ga uništi nego da ga preda neprijatelju. Bilo je to ispred ove obale kraja svijeta kada je 28. listopada 1596. oluja završava s 25 potopljenih brodova takozvane Nepobjedive Armade. Više od 1700 duša.
Grad je pribraniji, ali hodanje do kraja svijeta itekako se isplati. Fisterrani to znaju, neki padnu do plaže Mar de Fóra, okrenut prema Atlantiku. Gledanje zalaska sunca umanjuje ono što je desetog lipnja Brut mislio o ovome. Nose salitru u venama. Ne mogu se odvojiti od vode.
Ribarnica u restoranu i ribarnici Mar Viva u Corcubiónu
U korkubion, u morski restoran, ribarnica je dolje, restoran gore. Odabereš komad i serviraju ti ga.
U kolokvijalnom galicijskom glagol fotografirati ne znači fotografirati ih. Oni su uklonjeni. To je kao da želite nešto eksproprirati. Kako iskoristiti svaku kap čaše u kojoj su samo sol, kamen, alge, školjke i ljuske. Zato se posljednji tračak svjetlosti vidi na Costa da Morte. U Planina Pindo, visoka 629 metara. To je čista fizika. Postoji 89 kilometara horizonta. Posljednji tračak svjetla dana. Možda je obala s pogrebnim prezimenom najbolje mjesto za uživanje u životu.
Ovo izvješće objavljeno je u broj 138 časopisa Condé Nast Traveler (travanj). Pretplatite se na tiskano izdanje (11 tiskanih brojeva i digitalna verzija za 24,75 €, pozivom na 902 53 55 57 ili s naše web stranice). Travanjsko izdanje časopisa Condé Nast Traveller dostupno je na internetu jednostavno i brzo, besplatno, bez prepreka ili obrazaca za registraciju ovdje {:target="_blank"}* **
U ušću Corcubióna, na planini Pindo, nalazi se takozvani svjetionik na kraju svijeta, Finis Terrae