Prisustvujem hipnotiziran sa svoje sofe –može se vidjeti na Netflixu– do spektakularnih krajolika hvaljenog filma pasja snaga (2021.), favorit za Oscara sljedećeg ožujka. U režiji Novi Zeland Jane Campion, ustrijeljen Novi Zeland ali namjestio planina. U njoj divljina krajolika još je jedan lik. Alter ego jednog od glavnih protagonista: frustriranog kauboja Phila i njegovog zagonetnog svemira koji vas drži Zakačen od prve do zadnje minute.
Sjećam se krajolika koji su u mom životu postali metafore onoga kako sam se osjećao... Čvrste veze koje čovjek uspostavi s određenim krajolikom iskustvo je koje se ne zaboravlja. Plutajući netom nalazim izraze poput “samouvjereni krajolici” koje izvlačim iz teza jedne od najplodnijih kulturnih geografija naše zemlje, doktor i profesor na Sveučilištu Carlos III, Paloma Puente Lozano, koji je opširno pisao o toj temi. Pa smo razgovarali s njom.
Ali također, ovih dana ću sudjelovati u jednoj od mitskih utrka za bosonogi trkači iz cijele Španjolske, IX Križna bitka kod Munda, koja se proteže 19 km kroz krajolik Cordovan, između vinograda i maslinika, penje se i spušta niz male brežuljke, stazama, dok se znoji i sublimira jedan od onih samouvjerenih krajolika što je za mene otkrivajuće, s velika mitska stijena Piedra Luenga u pozadini, poput vidikovca nad krajolikom. Ali kako i zašto mjesto s tolikom snagom postane krajolik kao metafora, ogledalo nas samih?
Bosonogi trkač u IX bitci kod Munda.
OD ROMANTIČARA DO DRUŠTVENIH MREŽA
“Sve su te ideje geografi proučavali od 19. stoljeća”, objašnjava mi Paloma preko telefona. "The pejzažni koncept i njezini brojni slojevi kreću se od ideje kamenja i drugih fizičkih problema, do onih mnogo neopipljivijih.”
“Ako smo prije mi geografi govorili o stijenama, sve više i više uključujemo teme kulturne prirode do te mjere da potvrđujemo da pejzaži su iskustvo”. I tu smo, na mjestu gdje “Društvene mreže su demokratizirale koncept krajolika” dok ne postane vakumirani proizvod, koji geografi nazivaju "komodifikacija" krajolika: dođite pogledati i fotografirati.
Čist i jednostavan koncept krajolika izmislili su romantičari. “To ja emocija, od sublimirati naspram pejzaža to je od prije “samo” dva stoljeća. Sve što se o krajoliku govori na društvenim mrežama – u kinu, književnosti, putopisnim časopisima… – demokratizacija je romantičnog sna. Pejzaž fotografije, te fotografije koju postavite na svoje mreže, je ono što su radili samo plemići, bogate klase. Ali ono "Bio sam ovdje i imao sam tu emociju na ovom mjestu" je "ušlo" u devetnaestom stoljeću.
Bio je Mediteran... Bio je Sorolla.
ZNOJ DA SE VOLI… KRAJOLIK
Naslikani su zastrašujući krajolici sa sićušnim ljudskim bićima ispred ogromnih Alpa. Ili tu su i slikari poput Sorolle, Majstora svjetla – čija se obljetnica, inače, slavi 2023. –, a koji je kroz svjetlo Mediterana progovorio od punine svojih dana, od sebe.
Ali ako postoji netko tko jasno izražava kako se ta snažna veza s krajolikom ostvaruje kao metafora, tj pisac od Mali princ, A. de Saint-Exupéry, ovisnik o pejzažu: “Nema otkrivenog krajolika s vrha planina ako se nitko nije popeo uz padinu, jer taj krajolik nije spektakl, nego dominacija. I ako ste odvedeni u vrh književnosti, ne vidite ništa osim redanja više ili manje bljutavih stvari, ali kako biste ih podebljali svojom supstancom?
Drugim riječima, da biste voljeli krajolik morate se oznojiti. “Francuski pisac bio je uvelike u toj liniji”, kaže Paloma. “Mi geografi počeli smo istraživati emocije krajolika koje su bile vrlo prisutne, primjerice, u citatima Saint-Exupéryja. Zapravo prije nije bilo krajolika, bila je samo planina. Ali znate li kada se ovo pojavljuje? Kad gaziš po toj planini”, ističe geograf.
Zalazak sunca koji se ne zaboravlja.
I baš kao što to doživljavam u nogama ovih dana kasnije na žestokoj pješačkoj ruti od 20 km između vinograda i maslinika Križne bitke na Mundi. Nema ničeg boljeg od hodanja tom rutom – a još više od odrađivanja rute u natjecanju iu načinu “bosonogog trkača” – nosi taj krajolik pohranjen u srcu. Zauvijek.
„Pejzaž nastaje u naporima onih koji hodaju njegovim stazama, padine, ravnice ili padine. To je konstrukcija umora, raspoloženja mišića, gorke kore koju treba savladati da bi se došlo do njezina ploda i njezina korijena”, poetično će Paloma telefonom. Sada, tijekom tih sati marša, u glavi su mi cijelo vrijeme odzvanjali neki stihovi Antonija Machada: “Znam te kamen po kamen i granu po granu; / Znam kiselkasti miris tvog ružmarina / Vidjela sam žuti cvijet tvoje brnistre; ljubičasta lavanda, bijeli proljetni jarales; mnoga sunca zapališe tvoje gole berokale, odjeknu u tvojim masivnim masama”.