“Jednom mod, uvijek mod”. Tko je mod, taj je zauvijek. To je maksima koja se ponavlja kroz cijeli film na putu za Brighton, Chrisa Greena (prikazivanje u kinima 4. veljače). To je popularna maksima među modovima. Ostali su oni originali iz šezdesetih, oni koji su oživljeni krajem sedamdesetih i osamdesetih popraćeni uspjehom Kvadrofenija (Franc Roddam, 1979.) i svih onih koji su se sljedećih desetljeća pridružili jednom od najbolje odjevenih urbanih plemena u povijesti (neosporna činjenica).
Prema toj maksimi, pojavljuju se u Destination to Brighton pedeset s gotove kutere, lambrete i vespe, jašu veterani modovi da se oproste od prijatelja i partnera. Ovako počinje film John (Patrick McNamee) koji je već poznavao očevu modnu prošlost, nailazi na sve njegove uspomene: odjeću, ploče, novinske isječke o tim mahnitim 60-ima... I odlučuje prosuti njegov pepeo u suštinskoj modnoj meki, Brightonu.
Nicki (Sacha Parkinson) u Brightonu.
Chris Green, redatelj filma Destino a Brighton, bio je jedan od onih koji su postali mod u oživljavanju osamdesetih. Obožavatelj Jam i Paul Weller, premisu za film pronašao je upravo preslušavši njegovu ploču As is Now, s pjesmom koju je uzeo za izvorni naslov na engleskom jeziku, Šljunak i Dječak. "Sve je počelo s idejom da pišete o onome što znate", kaže Green. "Ali nikad nisam razmišljao o ovome, sve dok jednog jutra nisam naletio na Paula Wellera koji se vraćao s koncerta u Corku 2009. godine. Slikao sam se s njim i na povratku počeo pisati ovu priču o ocu i sinu."
Paul Weller je macguffin u priči, osim toga, i na dobar dio soundtracka. Sramežljivi John kreće na dugo putovanje u očevoj Lambretti, od Manchestera do Brightona (preko 400 km), za odanost druge modne kćeri, nove modne, Nicki (Sasha Parkinson) jer će Weller održati koncert upravo u Brightonu. I eto ih, svaki na svom starom motoru. Sa svojim hoodicama i majicama Red, Sergio Tacchini, Adidas, dobro zakopčane polo majice, parka.
400 km se prelazi male seoske ceste. Laganim hodom, između livada, ovaca i seoskih birtija. Dolaskom u Brighton, tipično englesko ljetovalište, John je razočaran. Na plaži čak nema pijeska. Oni su stijene. Propadanje mjesta pougljenjeni kostur pristaništa koji je gorio početkom 2000-ih a ostaci bolje prošlosti napadaju nostalgiju protagonista i gledatelja. A ujedno su i poziv da se vratimo u Brighton i prisjetimo se drugih vremena.
modovi vs. rokeri.
Film se, naravno, vraća u Brighton i oživljava veliki sukob između moda i rockera 64. godine, isti onaj koji je rekao Quadropheniji. Kad su se tisuće mladih iz jedne i druge bande sukobile međusobno i s policijom. I uzmite taj trenutak kao izliku za obrat u priči i osjećajima protagonista koji slijedi posljednje korake svog oca do mjesta još uvijek modnog hodočašća, kao što su npr. Jumd the Gun shop ili ta šetnja plažom i, naravno, Aleja Quadrophenia.
Najljepše u filmu možda je to što se produkcijom okrenuo naglavačke onaj "jednom mod, uvijek mod" i drugarstvo koje ih je uvijek spajalo. Green je dobio dio proračuna za film zahvaljujući potpori kolektivi i modne marke, kao što su Scomadi, legenda klasičnih skutera koji ih je dao Model The Who na aukciji i ostavio im neke od onih koji se pojavljuju u filmu. Iako protagonistica Lambretta pripada manchesterskom modu koji ju je velikodušno poklonio. I, zapravo, banda modova koja se pojavljuje na početku filma, oni nisu bili statisti u kostimima, Bili su pravi veterani. Redatelj je pisao u nekoliko Facebook grupa, a na dan snimanja upoznao ih je gotovo stotinu. Jednom mod, uvijek mod. I uvijek bolje zajedno.
U Brighton ide s parkom.