Benedicta Sánchez, srce filma.
“Eukaliptusovo drveće raste tražeći nebo, a korijenje može mjeriti kilometre […]. Oni su pošast, gora od vraga”, govori Amador majci Benedicti, koja, ne skidajući pogled s onih visokih eukaliptusa što rastu iznad suhih hrastova, odgovara. "Ako tjeraju ljude da pate, to je zato što pate."
Što gori, treći film Olivera Laxea, Nagrada žirija - Određen pogled na posljednji filmski festival u Cannesu počinje šumom eukaliptusa u mraku. Apsolutna tišina prekinuta padom prvog od tih stabala, drugog i trećeg, domino efekt izazvan bučnim buldožerima koji ruše šumu, a ostaju stajati ispred stoljetnog eukaliptusa.
“To je niz koji vas poziva da osjećate, a ne toliko da razmišljate. Vjerno bilježi energiju s kojom je ovaj film napravljen, bol i bijes koje u meni izaziva oronulost sela”, objašnjava redatelj, rođen u Francuskoj, od roditelja emigranata iz Galicije, koji je svoju mladost proživio u Galiciji i Maroku. “Ono što gori pokazuje posljednje ostatke svijeta u procesu nestajanja, to je rekvijem ruralnoj Galiciji, ruralnoj Španjolskoj. Ova početna sekvenca eukaliptusa i završeci vatre dva su simfonijska stavka koja utjelovljuju prirodu u njezinoj agoniji i ono što ja osjećam pred tom agonijom”.
Benedicta između pepela.
Ono o čemu gori priča Amador , osuđenog piromana koji je pušten iz zatvora na početku filma. Vraća se u svoje selo, u kuću svoje majke, Benedikt, koji ga, radeći u vrtu, prima s ljubavlju i ravnodušno: "Jesi li gladan?", kao da nikad nije ni otišao, kao da nikada nije bio u zatvoru. Laxe nikad ne daje do znanja je li Amador kriv ili ne. Drugi, ljudi iz grada, već ga osuđuju. A za to vrijeme pomaže majci s tri krave koje imaju, s njivama, s kućom, oko peći na drva. Naklonost rutine kojom se prema njima postupa tjera nas da tražimo krivnju za ovaj ruralni kraj koji Laxe želi prokazati negdje drugdje.
Vatra: okrutna i lijepa.
Eukaliptus služi kao metafora za krivnju. Od te krivnje koju ostali svaljuju na Amadora, ne razmišljajući previše o tome. “Eukaliptus je drvo koje neki ljudi u Galiciji smatraju pogubnim i štetnim, osvajačem. Isušuje zemlju i sprječava rast lokalne faune i flore. I u pravu su. Ali baš kao ni Amador, nije sve njegova krivnja, može biti i lijepa kad se pusti da raste”, Laxe kaže.
Amador i Benedicta sa svojim psom Lunom.
U Što gori, Laxe govori o Galiciji koja završava. Zbog požara i napuštenosti sela, zbog prezira društvenih klasa, zbog učinaka klimatskih promjena. Vatra je jedna od najvidljivijih posljedica svega toga. Podmetnuti požari ili slučajni požari. Za sve ovo, “Galicijski krajolik je pravo bure baruta”, Laxe kaže. I to je ono što je želio snimiti.
uvaljan Os Ancares, Galiciju koju najbolje poznaje, onu svojih djedova i bake, u unutrašnjosti pokrajine Lugo, u Vijeća Navia de Suarna, Cervantes i Becerreá.
Počeo je ljetovati u tim planinama kada je imao “četiri-pet godina”. “Moj djed nas je čekao sa svojim magarcem da odnesemo prtljagu do svoje kuće, smještene na kraju dugačke kozje staze. Tada smo ušli u drugi svijet, u srce planina, tamo gdje su još neki ljudi živjeli u dostojanstvenoj i suverenoj podložnosti elementima. U poniznom prihvaćanju prirode o kojoj su ovisili, onoj istoj koja ih je stalno podsjećala da je njihovo postojanje prolazno”, prisjeća se filmaš kojem je Os Ancares dom i korijeni.
“Galicija i Os Ancares sačinjeni su od kontrasta: oni su slatki i surovi, kišni i svijetli. To je prije svega misteriozna, paradoksalna, kontradiktorna zemlja... Želio sam uhvatiti njezinu ljepotu, intenzivnu i nepredvidivu ljepotu koja ne poznaje mjeru."
Ruralna Galicija u opasnosti.
Ondje je prvo pucao jedno ljeto, družio se s vatrogasnim društvima, približavao se vatri. Kasnije, zimi, prizori neprestane kiše. Njihovi protagonisti, Benedicta i Amador (neprofesionalni glumci, stanovnici tog kraja) štite se kod kuće ili u šupljem deblu drveta. Kasnije, s tim proljećem tisuću zelenih. I, konačno, prošlog ljeta, opet u iščekivanju požara koji je, na sreću Galicije, sporo dolazio. Iako je stiglo. Prave vatrene scene koje potresaju. Susjedi koji se opiru šmrkovima, konj koji se pojavljuje među pepelom, punktovi zadimljenih lica. Ta Galicija koje se također moramo prisjetiti kada se svako ljeto sjetimo njenih plaža, beach barova...
Zima je prošla pored vode.