Ta karakteristična zaobljena stijena Sálvora.
“Neustrašivi triler s našim bakama s maramama u glavnim ulogama.” Tako redatelj voli Paula Cons definirati Otok laži (premijera 24. srpnja na Filminu), film koji konačno iz zaborava izvlači Sálvorine junakinje, tri žene, María Fernández, Josefa Parada i Cipriana Oujo, da su u rano jutro 1. na 2. siječnja 1921. godine porinuli u more u potrazi za preživjelima najvećeg brodoloma na galicijskoj obali, Santa Isabel ili galicijski Titanic.
"Zapravo, ja sam novinar i uvijek volim pisati stvari temeljene na istinitim pričama", objašnjava Cons, koji ovim igranim filmom debitira u fikciji. “Nadalje, dosta kontroliram povijest Galicije i jako sam se iznenadio kad mi je odjednom došao prijatelj, također novinar, koji je vidio malu izložbu o brodolomu... I nisam imao pojma o ovoj tragediji, niti o ovim damama, Bio sam potpuno zadivljen, počeo sam povlačiti konac i definitivno su me zakačili”.
Tri heroine Sálvore.
Tri žene (mlade, jer nijedna nije bila starija od 25 godina) bile su stanovnice Sálvora, najveći otok po kojem je arhipelag dobio ime, dio je Nacionalnog parka Marítimo Terrestre das Illas Atlánticas de Galicia od 2008. Sálvora zatvara estuarij Arosa na sjeveru. Kako kažu u filmu, "To je lukobran kontinentalne obale." Njegova jedinstvena orografija pokazuje tu povijesnu i stalnu pošast u njemu zaobljene granitne stijene, zvane kuglanje. One kegle u koje se te kobne noći sudarila Santa Isabel, veliki prekooceanski brod koji je pokupio putnike između Bilbaa i Cádiza i potom išao za Argentinu.
“U stvarnosti, to je bilo poput spleta loše sreće: stari i vrlo mali svjetionik na mjestu gdje su oluje, puno veći svjetionik u susjedstvu, koji je čekao optičara 16 godina… A onda ima više teorije: kako je išao kapetan, oluja…”, kaže Cons. Odlučila je popuniti praznine koje je ostavila stvarna povijest nekom galicijskom legendom. “Nevjerojatno s mnogo legendarnih ili istinitih elemenata povijesti i obale Galicije. Kao i raqueiros (kopneni gusari koji su uzrokovali potapanje brodova bakljama kako bi kasnije zadržali plijen), koji su uvelike iz Costa da Morte, zato se zove Costa da Morte”.
Boja tih atlantskih voda.
María, Josefa i Cipriana skočile su u more dorcas, u rudimentarnim i teškim čamcima imali su tada, bez imalo razmišljanja. Te noći jedva da je itko ostao u selu Sálvora, naseljenom doseljenicima, i oni sati utrošeno je na veslanje kako bi se spasilo 48 ljudi (još 213 je umrlo). “Oni su vjerojatno bili najbolji mornari koje ste mogli pronaći u to vrijeme”, kaže Cons.
Kad je vijest stigla na kopno, oni su te tri žene (plus četvrtu koja nije skočila u more) pretvorili u heroine, odali im zaslužene počasti, nagradili ih novcem i odličjima. Sve do jednog dana tisak je odlučio ocrniti taj podvig i okrivili ih da su opljačkali mrtve. “Možda da su bili muškarci ne bi se usudili okaljati svoja imena i mi bismo danas znali za njih. Ali to je bilo jednostavno kao da netko lažno svjedoči kako bi ih bacio u potpuni zaborav”, nastavlja redatelj.
María i Josefa, nenamjerno heroine.
Kasnije su pale u anonimnost... Sva ta nezatražena pozornost dodana je posttraumatskoj traumi koju su pretrpjele iskustvom spašavanja, pretvarajući ih u heroine (ideja o instrumentalizaciji junaka u tragedijama, usko povezana s aktualna kriza, bitna je tema u filmu), zajedno s onom galicijskom idiosinkrazijom duboko u sebi, koja je bila uvećana jer su te žene bile intelektualno i emocionalno nepismene koje su oduvijek živjele na tom malom otoku. Pretpostavljam da im je bilo neugodno, nastavili su živjeti na otoku, a onda su otišli živjeti na obalu, novac koji su zarađivali od harača ulagali su u nekretnine, kućice...”, otkriva Paula Cons.
OTOK JOŠ DIVLJI
Sálvora se danas može posjetiti s posebnim dozvolama privatnim brodovima ili brodovima koji zatim pokazuju otok u vođenim turama i maksimalnim dnevnim kapacitetom između 150 i 250 ljudi tijekom cijele godine. Tu se ne može prenoćiti, nema čak ni toaleta ni pitke vode. Ono što je ostalo je svjetionik (novi, do kojeg je optičar na kraju stigao), Pazo del Marqués, kapelica (koja je prije bila ribarska taverna) i ruševine doseljeničkog sela, gdje su te tri žene živjele i koje napustili su ga posljednji doseljenici 1972. godine.
Plaže Salvora.
otok je bio u vlasništvu obitelji Otero, markiza od Revilla, do 2007. kada ga kupuje Caixa Galicia. gospodar otoka koristio kao lovište i zato ondje još uvijek ima jelena koje je kasnije sam poveo da ih lovi. Doseljenici koji su tu živjeli bili su dužni dati mu dio onoga što su dobili od zemlje. Bio je to praktički feudalni sustav koji je tamo preživio do nedavno.
Pozitivni dio tog strašnog režima? Otok je do danas ostao praktički divlji. “Otok je nevjerojatan, ima tu čistoću jer nema ništa moderno, nema čak ni kabela. Najveća smetnja bila je trag aviona”, kaže Cons.
Upravo zbog toga i zbog vremenskih i morskih poteškoća da se svaki dan dođe na otok (to je 50 minuta vožnje brodom od Ribeire ili O Grovea), nisu mogli snimiti cijeli film u Sálvori. “Bili smo tamo nekoliko tjedana, ali smo i pucali San Vicente do Mar, koji ima isto kamenje, kuglanje. Zapravo, zanimljiva stvar je da, u nekim sekvencama, **kada mislite da ste u Sálvori, ono što vidite u pozadini je Sálvora”. **
otok laži premijerno će biti prikazan 24. srpnja u Filminu i sudjelovat će na Shanghai Film Festivalu.
Darío Grandinetti i Nerea Barros u selu Sálvora.